[povratak]

Kerempuh, Zagreb, 06.04.2009.

by Hadžo (www.mikrofonija.com)

Postoje koncerti koji su jednostavno čarobni, čudesni, nešto posebno...Ovo je bio jedan od takvih koncerata. Jedan od onih koncerata zbog kojih mi nije teško otići u Zagreb, odgledati ih i onda se istu noć vratiti kući.

A takvih izvođača i takvih koncerata nema mnogo. OK, pitanje je može li se ovo uopće zvati koncertom. Sam Đole je na početku rekao da je prije riječ o instalaciji, no kako god to zvali, Balaševićev nastup u dupkom punom satiričkom kazalištu Kerempuh (jedan u nizu, zapravo) bio je poseban doživljaj.

Đoletovi koncerti koji su legendarni po svom trajanju od oko četiri sata obično su uključivali dva i po sata svirke te sat i po priče između pjesama. Ovoga puta bilo je drukčije: trajanje ovog kon..., pardon, instalacije također je bilo četiri sata ali je omjer priče i pjesama bio obrnut.

Što zapravo Đole promovira ovom serijom koncerata u manjim prostorima, samo s klavijaturistom Aleksandrom Dujinom kao pratnjom, koja je počela u ožujku, nastavlja se kroz travanj i svibanj a mogla bi, s obzirom na interes, potrajati i do sljedeće godine, nije mi poznato: navodno je riječ o promociji knjige «Kalendar mog detinjstva» koju još nije napisao, ili filma o Vasi Ladačkom koji još nije snimio? Nije ni bitno; interes publike u Zagrebu je takav da bi rasprodao Kerempuh više puta uzastopce i da samo dubi na glavi četiri sata i meditira.

Ovaj performans bio je dakle zamišljen kao jedna malo poduža stand-up comedy točka s pjesmama između pri čemu je Đole pričicama iz svog djetinjstva prvo zabavljao i do suza nasmijavao publiku da bi ih potom ponovo doveo do suza kroz glazbu izvodeći neke od svojih poznatih ali i onih manje poznatih stvari. Publiku u Kerempuhu činile su velikim dijelom starije face koje su Đoleta pratile još od ranih dana pa je i reakcija publike bila bolja na stare favorite, a nešto slabija kod novijih stvari. Na zborno pjevanje na «Život je more» ili «Vasu Ladačkog» uvijek me prođu trnci koliko god puta čuo te pjesme.

Đole je showman i to ne skriva. Veći dio koncerta proveo je za mikrofonom, u majici s likovima iz «Alana Forda», prepričavajući zgode i nezgode koje je imao kao klinac s roditeljima, sestrama, te babama i djedovima s očeve i majčine strane. Prepričavati to ovdje prilično je besmisleno jer ionako sam se cijelo vrijeme držao za stomak od smijeha. Prosto je nevjerojatno s kojom lakoćom čovjek izbacuje provalu za provalom ali i kako minuciozno i precizno oslikava duh jednog vremena i jednog društva u kome je odrastao tamo negdje 60-ih. Slikoviti opisi ljudi, mjesta i ulica toliko su plastični da si bez problema možete vizualizirati svaku scenu koju opisuje, od situacije kada mu je kao klincu ispala torta koju je nosio sestri za rođendan, preko njegovog oca kome je zapela sandala za vrata tramvaja pa je do sljedeće stanice skakutao uz vozilo poput poludjelog Kozaka, pa preko djeda koji je cijeli život vozio zaprežna kola i gledao konju u dupe («što mora da ostavi traga na čoveku»)...Nije se skanjivao tu i tamo ubosti i pokojeg od svojih kolega («ofarbani pevači u crvenom sakou» - očita aluzija na izvjesnog pozera kojeg nećemo imenovati ali recimo da je nedavno rasprodao zagrebačku Arenu) itd itd. Bilo je tu i nekih mudrih misli («Žene su skoro najgluplja stvorenja na svetu. Gluplji od njih su samo muškarci») i jako, jako puno smijeha i zajebancije.

Što se glazbenog dijela programa tiče, set lista je najvećim dijelom identična ostalim koncertima koje je održao do sada, uz izmjenu nekoliko pjesama. Dujin je vrlo vješto prearanžirao neke pjesme i preveo ih u laganim jazzom obojano klavirsko ruho koje se pokazalo idealnim za ovakav setting i ovakav prostor. Tijekom izvedbe «Nekih novih klinaca» na scenu su doletjela dva bijela plišana zeca koje je Đole postavio ispred Dujina na klavir pohvalivši se kako samo zahvaljujući toj pjesmi ima ogromnu kolekciju bijelih zečeva kod kuće. Tijekom izvedbe «Mirke» pokazao je i «zavidno» plesno umijeće oponašajući nekoć vrlo popularne teen boy bendove i instant zvjezdice, a na samom kraju koncerta, prije bisa, kad mu je jedna cura s balkona dobacila «Volimo te» galantno je skinuo sat s ruke i bacio joj ga rekavši joj da ga čuva jer on «meri samo lepe trenutke».

Početak koncerta s «Klincima», «Lepom protinom kći», «Život je more» ili «Slovenskom» meni osobno je bio previše izlizan jer iako je riječ o klasicima, neke njegove stvari jednostavno su toliko isfurane da ih teško mogu više slušati. Ali zato me je iznenadio «Ratnikom paorskog srca» koju je jako rijetko izvodio uživo, baladama «Nedostaje mi naša ljubav» i «Jednom...», no definitivno me je kupio »Remorkerom» i «Mrtvima» - ova prva je meni jedna od njegovih najljepših pjesama uopće, diočim je ova druga bila prikladna posveta svim likovima o kojima je pričao tijekom koncerta i uz koju se na neki način i oprostio od svih njih. Depresivna i teška stvar koja zatvara njegov jednako tako turoban album «Devedesete» i koju nisam čuo da je izvodio uživo – do sada. Kad god bih slušao kako u njoj govori o svom starom i staroj meni bi se oči zasuzile jer bih se sjetio svojih staraca koji su (valjda) negdje tamo gore «gde nas nije mnogo stiglo»...Priznajem, i u Kerempuhu mi se negdje u kutu oka počela formirati suza ali sam ju potisnuo. Muškarci ne plaču! OK, bar ne javno...

Bio je to prikladan kraj koncerta nakon kojeg su se Đole i Dujin poklonili publici i otišli, ali nije bilo boga da se nakon gromoglasnog dozivanja ne vrate na bis. I onda još jedno ugodno iznenađenje: «Portret života mog», još jedna prekrasna stvar koja je jako lijepo uokvirila cijelu priču. Ili smo tako samo mislili jer je uslijedio još jedan bis s «Ne volim januar» i onda je definitivno bio kraj.

Naša mala odabrana ekipa povukla se poslije koncerta do obližnjeg kafića kazališta Gavella gdje smo sumirali utiske. Ne znam nikoga tko je bio razočaran ovim koncertom, performansom, instalacijom, whatever. O izboru pjesama možemo raspravljati, zašto je na jednom prethodnom koncertu svirao «Miholjsko leto» a sada nije i slično, ali ovo je bio užitak za gledati i slušati. Način na koji je Balašević ispričao kalendar svog djetinjstva izmiješavši pri tom smiješne i tužne dijelove potvrdio ga je još jednom kao vrhunskog kantautora i performera. Ne znam je li se doista zasitio velikih koncerata i nastupa pred milijun ljudi, ali čak i ako jeste, ovaj format nastupa u intimnijim prostorima pred vjernom publikom ga uvijek čeka.

Moram se svakako zahvaliti Edi na nabavljenim mjestima za prvi red partera, sredina (čovječe, ti si car!) i svim ljudima koji su pomogli da ova večer bude iznimno ugodna. Bar da je više takvih...

Panonski mornar Hadžo


P.S. Za kraj nešto sasvim osobno: Među mnogim stvarima o kojima je pričao tijekom koncerta, Đole je spomenuo i detalj iz filma o Vasi Ladačkom čije snimanje završava i u kome Rade Šerbedžija objašnjava razliku između zaljubljivanja i voljenja. «Zar to nije jedno te isto?» pita ga jedan lik u filmu. «Ne», odgovara Šerbedžija alias Ladački, «zaljubiš se jer je to tebi potrebno, a nekoga voliš zato što je to toj drugoj osobi potrebno». Jako lijepo. I prokleto točno...

Set lista:
01. Lagana stvar
02. Neki novi klinci
03. Ćaletova pesma
04. Ratnik paorskog srca
05. Lepa protina kći
06. Život je more
07. Vi ste moj medikament (?)
08. Mirka
09. Slovenska
10. Jednom...
11. Na Bogojavljensku noć
12. Priča o Vasi Ladačkom
13. Nedostaje mi naša ljubav
14. Divlji badem
15. Prva ljubav
16. Remorker
17. Mrtvi
Bis 1: Portret života mog
Bis 2: Ne volim januar

[na vrh]