[povratak]

Kerempuh, Zagreb, 06.04.2009.

by edo

Nisam htio pisati ovaj izvještaj. Odlučio sam da je dosta i da nemam više što pisati na temu Đoletovih koncerata. Da sam već napisao sve moguće kritike i pohvale koje sam uopće mogao. Zato sam ovaj puta posao pisanja prepustio drugima.

No očito da ipak pišem, što samo znači da je situacija vanredna. Kako se može desiti da te nešto nakon toliko slušanja, toliko ponavljanja, toliko...pa već pomalo i izlizanosti tim neumitnim vremenom opet oduševi nečim...novim? ni slučajno novim...drukčijim? ma ni to...možda jednostavno poklopljenim zvijezdama u pravom trenutku naše male vječnosti koje tim svojim poklapanjem samo u tom trenutku tvore tu neku kemiju i čaroliju mnogima nedokučivu, a većini i nedostižnu? ... e da, biće da je to...time sam se izvukao iz onog poznatog klinča cinika u meni koji bi rekao...dobro, fin je koncert, vidio sam ih puno takvih finih, nemam što loše za reći, ali ni ništa novo i dobro...i onda krenuo secirati popis pjesama, zvuk, publiku, nastup...ali ne, danas smo se riješili kritičara i cinika, pa ćemo nešto drugačije...

Ovo nije koncert koji bi se dao opisati redom, scenarijem, formulom...samo doživljajem i samo kroz 103 slikice i isto toliko trenutaka...najvažniji od njih? Uživao sam slušajući Vasu...Đole konačno si Vasi dao pozadinu, ono nešto što mu je zapravo falilo cijelo vrijeme...uvod u kojem prepričava dijalog starog Vase i Nikole o ljubavi je savršen začin na ovu pjesmu...kao komad neotopljene kuhane čokolade u isto takvoj torti kad ti dođe pod zub...e tako baš...molim lijepo da se to uvijek uvede u sve službeno izvođene verzije Vase...još kad si zamislim Radu kako to govori na kraju filma, ma eto samo to bi mogao biti film...
Naveo sam da ovo nije koncert koji bi se dao opisati...no zapravo, ono što i ptice na grani znaju, ovo i nije bio koncert...nego kazališna predstava s mješavinom stand up komedije i baladnih pauzi...fascinira činjenica da su 4 sata svi bili kao na iglama i smijali se do suza svim tim silnim pričama o djetinjstvu...tako smo doznali puno toga o Djoletovim roditeljima, babama i djedovima, komšijama...
Nedostaje mi naša ljubav je nešto što sam posebno emotivno doživio...kaže prava ljubav nije ono kad ti netko nedostaje na daleko...neee...nego kad ti nedostaje netko tko je tu, kraj tebe...uvijek...
Mrtvi su još jedan trenutak od tih puno koji su potpuno i savršeno legli u cijelu priču...
pa onda priča o odlasku na more kao iz neke dobro osmišljene komedije...
Slovenska je legla ko budali šamar...
pa beskonačno duge i isto toliko zanimljive priče o svečarima u njegovoj porodici...mislim da su se svi do suza nasmijali barem nekoliko puta u tim situacijama...oni stariji vjerojatno prisjetili i svog djetinjstva iz istog vremena...
Neki novi klinci...i pogled u očima onih koji se tako nazivaju...
ma previše je toga da bih se sjetio svakog detalja...nažalost...ima nešto u snimkama pa će to osvježiti pamćenje koje me već malo počelo napuštati nakon tri sata neprekidne koncentracije...
i stalno tokom cijelog koncerta ona ugodna toplina unutarnjeg zadovoljstva pri pogledu na nasmijani i zaneseni prvi red pun prijateljskih lica, pa onda pogled na prvi red balkona koji otkriva istu sliku...
a posebno u trenutku "ima ovdje nekih likova koji se nazivaju Remorkeri koji su bili onaj parobrod koji me izvukao iz mulja kad je to bilo najpotrebnije...znam da ste tu, hvala vam" (citat nije sasvim točan, ali smisao je) ...koliko god se trudio ostati hladan, štrecne čovjeka...hvala tebi Đole i onom iz sjene koji je sredio da budemo tu, u prvim redovima...kao što smo bili i na kojekakvim drugim dalekim mjestima...i nije dao Duji da u tom trenutku odsvira Remorkera...i bolje tako...bilo bi previše...to je došlo na red nešto poslije...
ovo je jedan od onih momenata u životu kada znaš da je vrijedilo...kada znaš da sve to ipak ima smisla...i kada otkriješ da je tvoj život zapravo baš kakav treba biti...jedan od onih trenutaka kada se poklope zvijezde, dobra energija, dobri i dragi ljudi i jedna priča iza svega toga koja sve to spaja u jednu homogenu masu čistih emocija i...pa znam da je klišej...ali Ljubavi...ali jedne od onih koje ne možete čak ni probati opisati...nego koje možete samo osjetiti...

[na vrh]