[povratak]

Đorđe Balašević - Trg slobode, Novi Sad, 05. 05. 2012.

by Hadžo (www.mikrofonija.com)

Panonska mornarica je uplovila u svoju matičnu luku, tako su bar najavljivali plakati oblijepljeni po cijelom gradu. Nakon što su svirali po svim većim gradovima koji imaju luke (pa čak i u nekima koji ih nemaju), Đole i ekipa konačno su se vratili kući. Pa kad sam već triput video Ti..., pardon, Đoleta u ovoj verziji, odlučih da ga ovjerim i na domaćem terenu.
Možda sinoć nije gorjelo nebo nad Novim Sadom ali grad je bio pod opsadom. Već od predvečernjih sati rijeke ljudi slijevale su se prema glavnom gradskom trgu, iz pravca glavne pošte, Srpskog narodnog pozorišta, Katoličke porte, Zmaj Jovine...Trg ograđen ogradama ispunjen čuvarima koji te mrko gledaju. Kvragu, jel’ to dolazi najpoznatiji novosadski „sin jedinac“, „nevernik“, „luzer?“ i „namćor“ ili predsjednik Obama? Ekipa je pristigla odasvud: registarske pločice svih većih pograničnih gradova Hrvatske, Beograda, Bačke Palanke, dva autobusa iz Zadra, autobusi iz Bosne...Vrag će ga znati je li došao netko i iz „Bezdana“. Iz „Galicije“ vjerojatno nije, predaleko je... Kad je Đole u pitanju to nije običan koncert već hodočašće. Novosadska verzija Woodstocka...
Već oko 20 h trg je bio pun a ljudi su i dalje dolazili i dolazili...Sva sreća pa smo ekipa i ja ranije obavili naše uobičajene rituale šopinga, ića i pića...Nikad više ljudi nisam vidio na Trgu slobode. Kažu, bilo nas je 50.000. E mašala! A onda negdje oko 20:45 mornar na trubi daje znak za početak još jedne plovidbe. „Panonski mornar“ je te „noći preplivao Dunav“ i vratio se u Novi Sad na glavni trg, doduše ne u „beloj lađi“ već u običnoj ribarskoj brodici ali tko mari...
Maestro Dujin kreće s dobro poznatom klavirskom frazom a onda mu se pridružuju i ostali mornari: harmonika, bas gitara, sax...A onda uz salve ovacija na binu izlazi i kapetan duge plovidbe lično (a kad su Đoletovi koncerti u pitanju to su uglavnom jako duge plovidbe). Sva usta se namještaju za već poznati uvod „Na mostu smena straže...“ ali ne – Đole kreće s potpuno drugačijim tekstom, posvetom Novom Sadu u kojoj pominje ponaosob sve njegove dijelove a u refrenu govori o „mom Novom Sadu“ u kome „sa ulica bitange sklone“. Zna čovjek kako se otvara koncert i koju dugmad da pritisne da bi se svi osjećali kao domaći, Novosađani ili oni drugi. Mislim, da se njegova brodica nasuka negdje na obalama Konga vjerojatno bi već nakon prvih par pjesama uspio uvjeriti one crnce tamo da su oni njegovi a on njihov... Nije ga bilo 12 godina na trgu, veli. A u međuvremenu su se mnogi naredali na tom istom mjestu. „Ali svi su oni bili gosti a dobro se zna ko je domaćin“... Osvrnuo se i na plovidbe po ex-jugoslovenskim riječnim putevima. „Nigde vas nismo obrukali“, kaže. Znam. Gledao sam...
Po običaju govori o nekim novim generacijama, „nekim novim klincima“ koji se još nisu ni rodili kad je većina njegovih pjesama nastajala. Kaže da je njegova vozačka izdana 1972. Kvragu, pa ja sam se u to vrijeme tek rodio! Pa će nam kao svaki dobar „ćale“ otpjevati i prigodnu „pesmu“ na tu temu...Gledam ta mlada lica oko sebe i dovraga, sve to i meni govori da starim. Razumijem te, stari, potpuno te razumijem. Ali kada zapneš i zaboraviš tekst kao u „maloj garavoj“ ti klinci su tu da te izvuku iz gliba...Pitam se ima li među ovim curama ovdje neka „Katrin“, „Buba“ ili „Mirka“ ili pak „Anita“? Možda će se teže naći egzotična imena poput „Otilije“ ili „Ljudmile“, ali siguran sam da je bila barem jedna „Ljerka“. Kad je krenula ta stvar jedna cura pored mene počela je histerično đipati da bi joj se ubrzo pridružilo još nekoliko sa strane i u tom trenutku Korzo se stvarno zanjihao ili mi se bar tako činilo... Siguran sam da je bilo i preko nekoliko „Boži“, „Vasa“ ili „Aca“. Tko zna je li tu negdje ona toliko puta opjevana „lepa protina kći“, „provincijalki“ je sigurno bilo k’o u priči. Bez svih njih ne može proći nijedan koncert Panonske mornarice, u publici ili u pjesmama...
„Ne mogu da verujem da ste se na crkvu popeli“ viče Đole u jednom trenutku veseloj ekipi koja je koncert pratila s tornja katedrale. To je ekipa koja „od gore vidi sve“ kao i oni sretnici čiji stanovi gledaju na trg. Ja da sam među njima naplaćivao bih upad za ovakvu privilegiju – gledaš koncert kao da ti je na dlanu i ne gužvaš se s običnim smrtnicima dolje...Đole prepoznaje poznata lica u publici koja „kanda zna sa Štranda“ pa kaže da mu je drago što su još uvijek tu...
I tako se taj ludi „ringišpil“ vrti i vrti – red priče pa red pjesama, par brzića pa par laganića, sve to presječeno i jednom „sevdalinkom“ za dobru mjeru... A ne može panonski mornar doći i ne otpjevati „lađarsku serenatu“, to je gre’ota, i pjesme i prilike... Uostalom, lijepo na plakatu kao slogan piše „Sad utuli fenjer, sakri šibicu“. I ne može a da u sredini koncerta ne dođe maestro Ignac Šen, počasni kapetan mornarice, da ne začini svojom violinom sjećanja na budimpeštanski sneg, Tisu koja je te noći nadošla te sve lakonoge djevojke koje su lakim korakom ušle u moj život a još bržim izašle iz njega...I kad tisuće ljudi oko tebe počnu plesati na njegove zvuke violine shvatiš koliko tu ima „devojaka sa čardaš nogama“. A bogami nađe se i pokoji muškarac...
Pjevalo se i o „miholjskom ljetu“, pa iako kalendarski nije jesen već proljeće imali smo utisak da je već tu. Kako je koncert odmicao tako je sve više jakni pokrivalo gola ženska ramena. Apelirao je Đole i da mu „ne lomimo bagrenje“, apelirao je na našu prostu dušu „slovensku“, a mene je kao i obično razvalio jedan „D mol“. Jedna od najljepših pjesama u brodskoj škrinji dragocjenosti i stvar zbog koje mu uvijek oprostim to što „slabo divani madžarski“. A bogami i koješta drugo...
Točno u ponoć, po već ustaljenom redu plovidbe, „otišao je cirkus“ iz našeg malog grada. Sidro je podignuto, jedra također, a umjesto traga na mjestu šatre ostadoše velika bina i još veće gomile otpadaka koje će zasigurno razveseliti komunalne službe. Tri sata i 15 minuta, po Đoletovim standardima bila je to jedna kraća ruta, kraće razgledavanje. Nije bilo „Dunje moje“, nije bilo „Januara“, nije bilo ni „Remorkera“ da belu lađu dogura u luku i izvede iz nje... Kapetan Đole i njegova ekipa sve su sami napravili. Ali većina drugih znamenitosti bila je tu.
I, naposletku, kakvi su opći dojmovi? Đole k’o Đole, ne može razočarati ali ne može ni iznenaditi, pogotovo ako ste se više puta išli moliti u njegovu crkvu, poput mene. Ali prava atmosfera na koncertu je izostala. Možda je bilo u prvim redovima ali tamo gdje sam ja stajao...Tako je to sa svim velikim open air koncertima: jedan je osjećaj kad ti na svirku dođe 5 ili 10 tisuća ljudi s kupljenom kartom i uglas pjevaju tvoje pjesme, a drugi kad je oko tebe ekipa koju čine oni koji su došli na trg jer nemaju ništa pametnije za raditi, navijači Vojvodine koji su došli poslije utakmice te mame s djecom u kolicima koje su izašle malo protegnuti noge (i točkove). I nije baš užitak kad, tijekom jedne od tvojih omiljenih pjesama poput recimo „Galicije“, ekipa koja ne zna tu stvar krati vrijeme pričajući o sniženjima krpica u Bazaru...
Pa ako i nije ostao trag na mjestu šatre, ostao je jedan rep: zašto se koncert održao sinoć, baš na dan predizborne šutnje u Srbiji? Više poznanika koje sam sreo otvoreno mi je reklo da to nije slučajnost već da Đole, poput junaka treće smjene koji vraćaju tuđi dug, vraća dug Tadiću što mu je sinu i kćeri osigurao dobro plaćenu sinekuru. Na koncertu nije bilo nikakvih parola, nikakvih transparenata, nikakvih sugestija za koga glasati ali neke sumnje postoje. No, tako vam je to s teorijama zavjere – ne morate vjerovati u njih ali nekako je život zanimljiviji kad su tu... Ili, kao što je davnih dana govorio jedan moj prijatelj Amerikanac, prolupali psihijatar: „Just because I’m paranoid, it doesn’t mean they’re not after me!“.
I onda smo krenuli kući. Nikad više automobila na putu prema Bačkoj Palanci, nikad veća gužva u dva ujutro na ulazu u Hrvatsku...Stigavši pred granicu sjetio sam se stihova još jedne Đoletove pjesme koju nikad ne izvodi na koncertima: „Na granici sam bio posle ponoći, mrak je moja boja i tu nema pomoći / Carinik, još dečak, klimnuo mi glavom zvaničan i krut, lupio pečat, „sve u redu, laku noć i sretan put“.
I dok smo se vozili dalje prema Osijeku pratio nas je mjesec, blještav i sjajan, velik poput nogometne lopte...

Hadžo, čovek sa mesecom u očima

P.S. Čitavu set listu imate u tekstu, to ste valjda skontali i sami, ali ako vas baš zanima kojim redom je to odsvirano evo vam:
1. Novi Sad (Noć kad sam preplivao Dunav)
2. Panonski mornar
3. Oprosti mi Katrin
4. Boža zvani Pub
5. Još jedna o maloj garavoj
6. Korzo (Ljerka)
7. Ja luzer?
8. Čovek za kog se udala Buba Erdeljan
9. Neki novi klinci
10. Miholjsko leto
11. Galicija
12. Sevdalinka
13. Nevernik
14. Provincijalka
15. Mirka
16. Namćor
17. Ja vas kanda znam sa Štranda
18. Ćaletova pjesma
19. Ljudmila (Noć kad je Tisa nadošla)
20. Otilija (Lakonoga)
21. Devojka sa čardaš nogama
22. Slabo divanim mađarski
23. Anita (Budimpeštanski sneg)
24. Priča o Vasi Ladačkom
25. Ne lomite mi bagrenje
26. Bezdan
27. D-mol
28. Ringišpil
29. Aco-braco
30. Sin jedinac
31. Bela lađa
32. Lađarska serenata
33. Slovenska
34. Lepa protina kći
35. Neko to od gore vidi sve
36. Odlazi cirkus

[na vrh]