[povratak]

Đorđe Balašević i Panonska mornarica tour 2010 - Arena, Zagreb, 18. & 19. 12. 2010.
izvještaj s koncerta i filma

by edo

Đorđe Balašević nije ime čovjeka, to je ime načina razmišljanja i jedinstvenog umjetničkog djela!

A to umjetničko djelo nastaje već preko 30 godina.

Pretjerujem li? Vjerojatno. Ali činjenica je da u ovom parafraziranju rečenice koju izgovara Peđa Bijelac a.k.a. stari Nikola na kraju filma Kao rani mraz ima i previše istine. Postoji značajan broj njegovih die hard fanova koji to mogu potvrditi. Od gotovo bezumnog pohođenja koncerata bilo kad i bilo gdje do fenomena okupljanja na stalnim tribute i kafanskim svirkama kojih svakim danom kao da ima sve više i više. No, ono što je interesantno je kako i u okviru takvog ambijenta i ponekad vrlo amaterskog izvođenja pjesama dubina koju iste imaju nikako ne može zvučati kafanski i beznačajno.
Eto tolika je snaga i dubina tog djela koje se zove imenom čovjeka. Moglo bi se to svesti i na – napisao je neke od najljepših stihova na ovim prostorima – samo što nije samo neke, napisao ih je na desetine epskih, povijesnih, izuzetno dubokih i mnogima jako važnih. Vjerojatno je na tisuće ljubavnih priča započelo upotrebom njegovih stihova – kvragu prilično sam uvjeren da bi se dalo znanstvenom metodom dokazati da njegovi koncerti izravno utječu na porast nataliteta gdje god da se pojavi.
I ovaj web site dokazuje neke stvari. U mjesecu studenom, poznatom i kao novembar u vrijeme najave ove turneje posjetilo nas je skoro 12.000 jedinstvenih posjetitelja, koji su ostvarili gotovo 120.000 page load-ova, iliti otvaranja stranica. 12.000, a na koncertu u Zagrebu ih je bilo 18.000.
Koncerti u Zagrebu, Splitu i Osijeku rasprodani su pola dana nakon puštanja u prodaju – bez ijednog plakata i reklame. Naknadno su u Zagrebu osvanula 2-3 plakata, onako iz zezancije. Isti dan su počeli pregovori i špekulacije o drugim koncertima, no barem ovoga puta Đole nije podlegao tom hype-u i sve je ostalo na jednom koncertu po gradu. Također su vrlo brzo prodane i prilično skupe ulaznice za film – i to u iznimno velikim količinama za jedan film!
Prije koncerta u Splitu održan je koncert tribute benda – klub je bio pun, onako za zagrijavanje. U Zagrebu je utorak prije koncerta u jednom kafiću održan Đole party, u petak su se u jednom drugom kafiću našli dva prijatelja – jedan iz Beograda i jedan iz Rijeke te cijelu večer izvodili njegove pjesme. Naravno, dan poslije su išli na koncert. U subotu je u jednom trećem kafiću organizirano druženje fanova od 12 do 19 sati gdje se cijelo vrijeme puštala Đoletova muzika.

Pa ti sad vidi tko je tu normalan, a tko baš i ne. Na koncertu je bilo ljudi iz svih dijelova bivše naše (Splita, Beograda, Sarajeva, od svuda), raspon godina od 7 do 77.

I onda bih ja trebao pisati o tome kako je bilo na koncertu? I još napisati da nije baš bilo dobro, da može to i bolje. Jer, zvuk baš i nije dobro posložen i dosta se gubio u tom iznimno velikom prostoru, te se moglo i malo više uložiti u ozvučenje. Jer, bend na momente nije bio baš sjajan i neke pjesme nisu zvučale onako kako bi trebale, a i violinista Đula nije bio baš Šen – iako ga je Šen osobno preporučio kao svoju zamjenu. Jer, atmosfera je znala biti i bolja, a posebno me smetala mlaka reakcija publike na nekim manje poznatim pjesmama – posebno na Beloj lađi. Jer, organizacija je mogla biti i opuštenija da se svi skupa ugodnije osjećamo – nisam na takvo što navikao na Đoletovim koncertima, opuštenost je manje više bio light motiv jer njemu nije trebalo izigravanje velike zvijezde (pri tome to naravno ne ide na njegovu dušu).
I sad naravno upadam i u onu zamku da kažem da je prije bilo bolje i da neki novi klinci i neka nova cijela priča oko Đoleta manje pije vode nego prije...
Ali opet, bilo je očito da nikoga nije bilo briga za sve te detalje i da su iste primijetili samo oni s jako puno koncerata u nogama, koji već znaju kako koljena bole nakon 4 sata stajanja. Mnogi su primijetili da bi Đoletu ovoga puta bilo i teže samoga sebe hvatati na playback, no recimo to je jedan detalj koji ne smatram nužno lošim. Neka se samo pojavljuju novi klinci i novi fanovi – toga uvijek treba i to ostavlja vjeru u bolju budućnost, dok god to nisu oni koji koncert zaborave do sutra zbog pijanstva. Ali za te je tako i bolje.

I umjesto da sad postavim onako suhoparnu set listu kojoj svatko može naći zamjerke, radije ću se osvrnuti na neke trenutke koncerta koji su za mene imali veće značenje. Prvi od tih trenutaka je izmijenjeni tekst Panonskog mornara u kojem se sad spominje novi bend, Panonska mornarica.
Interesantno je da me ovaj put, unatoč već nadaleko poznatom scenariju dirnulo i nasmijalo bacanje zečeva na binu. Prvo me nasmijalo jer ih je doletjelo 15-tak po mojoj slobodnoj procjeni i Đole je bio vidno šokiran količinom. A poslije koncerta sam na jednoj fotki vidio prvog zeca kako dolijeće i Đoleta koji se naježio (vidi galeriju) – e to je stvarno za zamisliti se, nakon toliko godina da još ima takvu reakciju.
Prilikom izvođenja Stiha na asfaltu sjetio se Igora i Marijane. Ovim putem ih i ja od srca pozdravljam i nadam se da su ludi i zaljubljeni kako su bili i te noći davnog 13.12.2002. (http://www.remorkeri.hr/izvjestaji/zg131202/izvjestaj131202.html), te da su bili na koncertu. Ako nisu, evo im prenosim i poziv da se jave Đoletu :-).
Jedno lijepo iznenađenje unutar benda je bio nastup Nikše Bratoša koji se prvi put pojavio na Pubu, makar nije donio ništa posebno zvuku kao što je to bio slučaj s Elvisom Stanićem u Opatiji.
Iskreno, još mi se jedna misao rodila kako se koncert približavao kraju – a to je da sam komotno mogao preskočiti prvu trećinu koncerta, jer su se prema kraju počele nizati balade koje su uvijek najbolji dio koncerta, i tek se tu potpuno uživim, a i tek se tu vidi kakva je publika.
Inače odsvirana su tri bisa, sve skupa 13 pjesama. To bi komotno mogao biti jedan dobar koncert.

Na kraju prvog bisa desio se moj apsolutni highlight koncert. Bela lađa. Jedna stara, nepravedno zapostavljena pjesma o jednom prekrasnom gradu koju dosad još nikad nisam čuo uživo u Đoletovoj izvedbi!!

U Aprilu Sombor varoš zazeleni, pa šetaju gospojice, blago meni...

Na drugom bisu odsviran je i sada obavezni Remorker...dugo je osam godina...
Na kraju? Ma dajte, ako to moram pisati...

A u nedjelju je bio film. Istina bog, gledao sam ga u Opatiji, ali pošto sam otišao s te projekcije dosta izmiješanih osjećaja – morao sam ponoviti. Na kraju mi se desilo slično kao u Opatiji. Film kao film bi mogao biti bolji na puno nivoa. Istina da je radnja malo nepovezana, istina je da su odnosi među likovima previše platonski, onako Đoletovski romantični i pomalo patetični, da ne kažem naivno romantični. Istina je isto tako da su i djalozi, a posebno monolozi puni teških riječi, vrlo često i pretjerano do te mjere da se čovjek izgubi u tome pokušavajući shvatiti što je lik htio reći i proniknuti u dubinu poruke...pa neke pjesme mi je trebalo i po par godina da shvatim svu njihovu dubinu – a ovo je sada ista priča samo ne u pet minuta nego u skoro tri sata! Što dovodi do apsurda da imam osjećaj da u pet minuta može biti rečeno više nego u tri sata.

Ipak, to je točno Đoletovski i jako dobro opisuje i sažima dobar dio njegovih pjesama, priča i knjiga. I mislim da tu dodatnih komentara ne treba.

Ovoga puta od glumaca su se publici predstavili Đole, Jovana i Radoje Ćupić koji glumi sigurno najbolji i najživopisniji lik u filmu, Nikolinog ujaka Emila Šraca. Predstavljanje se nenadano desilo usred filma, tokom jedine scene u kojoj se pojavljuje Đole kao ataman.

I umjesto zaključka – svima koji prate Đoletov rad film će biti predvidiv (nekima odličan, a nekima onako, nekima čak i jako loš), no ja sam zaključio da jedva čekam da ga opet pogledam – ali za nekih 15 godina kada budem morao sinu i kćeri objasniti dio Đoletove magije koju smo mi doživjeli, a oni neće...mislim da će onda film dobiti na punoj vrijednosti.
„Rani mraz, moj prijatelju...“

A mene čeka Bela lađa...
edo

[na vrh]