Balašević je u četiri minute pjesme o Vasi Ladačkom rekao više o životu i sudbini čovjeka nego u ovih prerazvučenih, predosadnih i prepatetičnih 165 minuta ničega!
Da najprije stavimo karte na stol: ja sam veliki fan lika i djela Đorđa Balaševića. Imam sve njegove albume, pohodim često njegove koncerte (hm, često, onoliko često koliko ih čovjek održava), smatram ga najboljim pjesnikom u ovom kvadrantu, s izuzetkom Klingonaca čiji jezik nešto slabo divanim... S druge strane, nisam od onih koji idolopoklonički pristupaju tom istom liku i djelu i s gorljivim žarom te napadaju kao heretika ako samo naznačiš da je čovjek u karijeri snimio hrpu odličnih pjesama ali nijedan odličan album – najbliže je tomu došao s "Pubom", "Bezdanom" i mračnim "Devedesetima" - ali uvijek bi tu bila neka jeftina pjesmica, loše ispričan vic ili hit na prvu loptu koji bi kvario cjelinu. Da ne kažem kakvo bih zgražanje izazvao herezom da Balašević prečesto potone u patetiku – sva sreća da su spaljivanje na lomači ukinuli prije 400 godina jer lomača mi ne bi ginula od strane oštrih branitelja njegovog lika i djela do zuba naoružanih citatima iz njegovih pjesama a, nema sumnje, odnedavno i citatima iz ovog filma.
I zato ću reći ono što je govorio pokojni Šuvar, koji mi je sjeb'o srednjoškolsko obrazovanje ali dobro, nije bitno: popu pop a bobu bob. Đole je genijalan pjesnik i skladatelj ali kao režiser i scenarist me je razočarao! Razumijem zašto je čovjek inzistirao da sam režira film za koji je napisao scenarij i soundtrack (album "Kao rani mraz") – on smatra da najbolje poznaje te likove, poznaje duh vojvođanske ravnice i njezinih žitelja, ima viziju kako bi to sve skupa trebalo izgledati i sve te poetske slike posložene u glavi i samo ih treba prenijeti na film. Eh, da je to tako jednostavno onda bi svatko bio režiser, kao što bi u nekom drugom kontekstu svatko tko je savladao abecedu bio pjesnik. I to prenošenje Đoletovih misli i riječi u film jednostavno nije upalilo – ta njegova melankolija slash romantika slash patetika slash zovite-to-kako-god-hoćete savršeno funkcionira u pjesmama od četiri minute, nešto manje savršeno na albumima od 40 minuta, ali razvučena na bogu i vragu dosadnih 165 minuta jednostavno je neizdrživa.
Balašević je pjesnik a ne režiser i vidi se da je film pjesnik i režirao jer ta dugometražna balada ne funkcionira niti na jednoj razini filmskog zanata. Prvo, filmu nedostaje prava priča. U njemu se nižu lijepi vojvođanski pejzaži, nižu se pitoreskni likovi, neki zanimljivi, drugi baš i ne, svi oni puno baljezgaju o svemu i svačemu, prate ih mučno predugi kadrovi kamere ali kamo sve to vodi? Ubačen je čak i rat u Galiciji koji za samu priču također nije pretjerano bitan. Mislim da je osnovni problem početna premisa - Balašević nije htio napraviti filmsku verziju "Priče o Vasi Ladačkom", već je uzeo neke motive iz te pjesme, uključujući istoimenog lika, i pokušao to staviti u jedan širi kontekst prijateljstva i ljubavi u malom mjestu uz vojvođansko-rumunjsku granicu u periodu prije, za vrijeme i poslije 1. svjetskog rata. U konačnici nismo dobili film o Vasi Ladačkom (koji je u svom vlastitom filmu postao sporedan lik, koji luzer!) već vizualno simpatičnu kostimiranu razglednicu iz Panonske nizije otprije stotinjak godina. Drugi bitan problem su likovi i odnosi među njima. U Balaševićevom filmu gotovo svi likovi mjesečare, poput zombija, izgovarajući ne rečenice nego rečeničetine pune poslovica i mudrih sentenca velike povijesne važnosti kao da dolaze iz neke od zlosretnih hrvatskih serija devedesetih. Balašević je u svojim pjesmama majstor igara s riječima, čovjek koji s malo riječi može izreći toliko mnogo, ali ovdje ga je brate pretjerao. Balašević režiser nije mogao reći Balaševiću scenaristu da ne treba baš sve što je stavio na papir završiti u filmu. Pa onda svi ti ljudi u filmu, priprost svijet, govore kao da imaju dva fakulteta i doktorat na Sorbonni – svi uljuđeni, nema psovanja, nema kočijašenja...K vragu, nema života. Nema čak ni ljubavi. Zamislite ljubavni film u kome nema niti jednog poljupca, razmjene dodira, bože sačuvaj nešto više od toga! Ne znam samo otkud ona silna dječurlija pred kraj filma – valjda u Đoletovom svijetu djecu još uvijek donose rode ili su ona plod bezgrešnog začeča...Sve te profane i "fuj" sitnice koje čine život, i to važan dio života svih nas, u bajkovitom i kvazi nevinom Đoletovom svijetu nebitna su stvar.
Glumci su svoj posao odradili kako su znali i umijeli, jer kad imaš tekst u kome svaka rečenica nosi neku bitnu poruku za vascelo čovječanstvo teško je takvim likovima utjeloviti imalo ljudskosti. Krenimo od stare garde. Rade Šerbedžija glumi ostarjelog Vasu i, poput djeteta na školskoj priredbi, recitira naučene stihove s izrazom totalne dosade na licu, vjerojatno misleći o Holivudu i o sljedećoj ulozi ruskog naučnika/mafijaša koja ga čeka. :-)) Šteta što je ovako velik glumac potrošen na ovaj način. Mustafa Nadarević se, ako ništa drugo, dobro zajebavao u ulozi seoskog trgovca, Mađara Verebeša, i on je unio nešto malo humora u svoj lik, dok je Zijah Sokolović apsolutno neiskorišten kao ruski liječnik. Mira Banjac ima kratku ulogu tuberkulozne skelarice ali ju je odigrala za pet i pokazala svima kako se to radi, ali možda najbolju ulogu u filmu ima Radoje Čupić kao matori boem Šrac koji izgleda i ponaša se poput Vase Ladačkog iz legendarne pjesme. Najživotniji momenti u filmu pripadaju upravo njemu. A mlada garda? Danijel Kovačević, koji igra mladog Vasu, ima nešto obješenjačko i fakinsko u sebi, ali to nije do kraja iznio van, kao ni Marko Makivić u ulozi Vasinog prijatelja Nikole iz čije vizure zapravo i gledamo film. Središnja junakinja filma je Đoletova kćerka Jovana, inače kazališna glumica, na čijoj se drvenoj glumi itekako vidi zlosretni utjecaj drila Fakulteta dramskih umetnosti. Svaki od ovih likova sigurno bi više došao do izražaja u rukama sposobnijeg režisera koji ih ne bi koristio samo kao manekene za izbacivanje poetičnih pamfleta. Žalosno je što među njima nema iskre, nema kemije... Kad u jednom trenutku shvatimo da su se Vasa i Nikola zagledali u istu curu (Jovanu) i baš kad pomislimo da će sad doći do pičvajza, do iskušenja njihovog prijateljstva, Đole lijepo pošalje obojicu u rat a cura u međuvremenu ulovi trećeg lika, lokalnog šefa policije. Niđe tenzije, niđe katarze, čak ni kad se treći momak iz klape, Andrija (Ivan Đurić), zagleda u stariju ženu, suprugu seoskog liječnika Šefera, koji će, sasvim prikladno, skončati negdje u ratnim zbivanjima i na taj način riješiti momku sve brige oko zajedničke budućnosti pa ni tu nema ni "d" od drame. Inače, dijalog doktora Šefera i njegove supruge u jutro njegovog odlaska na frontu predstavlja vjerojatno samo dno filma – ukočena i izvještačena gluma, rečenice s druge strane patetike i na kraju njeno nemoćno padanje na koljena u očaju – kad tog trenutka nisam pobjegao iz dvorane, znao sam da ću ostati do kraja. Mazohist u meni i ovaj je put prevladao...
Našlo se tu mjesta i za Đoletovog sina Aleksu koji nema neku minutažu kao Vasin sin ali će mu pojavljivanje u filmu sigurno povećati broj ženskih prijatelja na Facebooku, našlo se tu mjesta i za željeznu lady – Oliveru Balašević, ma našlo se tu mjesta za cijeli niz likova koji ulaze i izlaze iz kadrova kao u nekoj španjolskoj sapunici gdje ako propustiš nekoliko epizoda imaš problema s razumijevanjem tko je sad pa ovo. Sav taj trud oko te gomiletine sporednih likova otklanja pozornost s onih glavnih. Balaševiću su trebale dvije stvari da ovaj film liči na nešto: netko tko će mu proći kroz scenarij i pobacati van suvišne dijelove i suvišne likove, te pomoćnik režije, neki iskusni zanatlija koji bi mogao staviti cijelu tu nefokusiranu priču u filmski kontekst. Umjesto toga, Đole je funkciju asistenta režije dao svojoj drugoj kćeri, valjda kao utjehu što za nju nije našao mjesto u filmu. Tako je sve ostalo u obitelji (supruga Olivera je ujedno i producentica filma), a film se poput Titanika nasukao o ledene hridi redateljskog neiskustva, scenarističkog vrludanja i stilističkog nesnalaženja. Bez jasno fokusirane priče, bez snažnog glavnog lika, bez jasnih odnosa među likovima, dobili smo 165 minuta praznog hoda, teško probabljivog kvazi staromodnog filma koji će većina vjernih Balaševićevih fanova obožavati (a njih hvala bogu ima podosta), ali eto, ima i nas nekih koji ćemo okrenuti palac prema dolje.
Ima tu nekih lijepih trenutaka, da ne griješim dušu, poput odlične fotografije snimatelja Aleša Belaka, nekoliko duhovitih situacija, par baš lijepih romantičnih trenutaka poput Nikoline riječne serenade (serenate) i glazbe koja se sastoji od Balaševićevih poznatih i manje poznatih stvari, a vrijeme možete kratiti i igrajući igru "Iz koje je ovo pjesme" jer svaki fan će prepoznati mnoštvo motiva iz nekog od njegovih klasika. Ovaj film će vjerojatno bolje funkcionirati kao TV serija (navodno je namijenjen i prikazivanju na televiziji kao serija od šest epizoda) gdje će vjerojatno neke od ovih stvari sjesti na svoje mjesto, ali kao film epskog trajanja on je začudno prazan i dosadan. Da ne budem baš previše oštar prema Đoletu, čovjek je pokušao, prešao u drugi medij i pošteno usrao motku. Nije ni prvi ni zadnji. Uostalom, ni Hitchcock nije baš briljirao kao autor pjesničkih zbirki ako ćemo pošteno, he he he. Nadam se da će se Đole oduprijeti nagonu da ubuduće ekranizira svoje likove jer, prvo, valjda može svojoj obitelji naći neki bolji posao od ovoga i drugo, ne bi bilo lijepo prema tim likovima da dožive tragičnu Vasinu celuloidnu sudbinu (mislim ponajprije na Božu zvanog Pub koji bi bio sjajan predložak za film ali u nečijim sposobnijim rukama).
A znate što je najveća ironija u svemu tome? Na kraju filma, kad se rastaje od Vase, Nikola izgovara jednu od onih tipično balaševićevskih velikih rečenica: "Vasa Ladački nije čovek, on je sudbina". Ma nemoj, mislim si ja, nije mu loša ta sudbina – zgodan frajer, sve cure lude za njim, momak ode u rat i vrati se živ i zdrav i s bogatom Ruskinjom (i njenim mirazom) i kao starac živi ko bubreg u loju i još ga glumi Rade Šerbedžija – gdje da se pribilježim za takvu "tešku" sudbinu? :-)) Ne stvarno, najironičnije od svega je to što je Balašević u četiri minute pjesme o Vasi Ladačkom rekao više o čovjekovom životu i sudbini nego u ovih prerazvučenih, predosadnih i prepatetičnih 165 minuta ničega!
Slavonski mornar Hadžo
P.S. Posebno trebam "pohvaliti" tehničke uvjete pod kojima je film prikazan jer zvuk je bio blago rečeno katastrofalan što je dosta pridonjelo mom "uživanju" u filmu. Mislio sam da je problem u meni i da sam nakon svih tih tisuća koncerata konačno oglušio, ali sam čuo od svih koje sam vidio na projekciji da pola filma nisu razumjeli. Tako ti je to kad održavaš projekciju u sportskoj dvorani...
by Remorkeri. All rights reserved. Optimized for 1024x768. Design by 
by Hadžo (
S druge strane, nisam od onih koji idolopoklonički pristupaju tom istom liku i djelu i s gorljivim žarom te napadaju kao heretika ako samo naznačiš da je čovjek u karijeri snimio hrpu odličnih pjesama ali nijedan odličan album – najbliže je tomu došao s "Pubom", "Bezdanom" i mračnim "Devedesetima" - ali uvijek bi tu bila neka jeftina pjesmica, loše ispričan vic ili hit na prvu loptu koji bi kvario cjelinu. Da ne kažem kakvo bih zgražanje izazvao herezom da Balašević prečesto potone u patetiku – sva sreća da su spaljivanje na lomači ukinuli prije 400 godina jer lomača mi ne bi ginula od strane oštrih branitelja njegovog lika i djela do zuba naoružanih citatima iz njegovih pjesama a, nema sumnje, odnedavno i citatima iz ovog filma. 
Razumijem zašto je čovjek inzistirao da sam režira film za koji je napisao scenarij i soundtrack (album "Kao rani mraz") – on smatra da najbolje poznaje te likove, poznaje duh vojvođanske ravnice i njezinih žitelja, ima viziju kako bi to sve skupa trebalo izgledati i sve te poetske slike posložene u glavi i samo ih treba prenijeti na film. Eh, da je to tako jednostavno onda bi svatko bio režiser, kao što bi u nekom drugom kontekstu svatko tko je savladao abecedu bio pjesnik. I to prenošenje Đoletovih misli i riječi u film jednostavno nije upalilo – ta njegova melankolija slash romantika slash patetika slash zovite-to-kako-god-hoćete savršeno funkcionira u pjesmama od četiri minute, nešto manje savršeno na albumima od 40 minuta, ali razvučena na bogu i vragu dosadnih 165 minuta jednostavno je neizdrživa. 
Drugi bitan problem su likovi i odnosi među njima. U Balaševićevom filmu gotovo svi likovi mjesečare, poput zombija, izgovarajući ne rečenice nego rečeničetine pune poslovica i mudrih sentenca velike povijesne važnosti kao da dolaze iz neke od zlosretnih hrvatskih serija devedesetih. Balašević je u svojim pjesmama majstor igara s riječima, čovjek koji s malo riječi može izreći toliko mnogo, ali ovdje ga je brate pretjerao. Balašević režiser nije mogao reći Balaševiću scenaristu da ne treba baš sve što je stavio na papir završiti u filmu. Pa onda svi ti ljudi u filmu, priprost svijet, govore kao da imaju dva fakulteta i doktorat na Sorbonni – svi uljuđeni, nema psovanja, nema kočijašenja...K vragu, nema života. Nema čak ni ljubavi. Zamislite ljubavni film u kome nema niti jednog poljupca, razmjene dodira, bože sačuvaj nešto više od toga! Ne znam samo otkud ona silna dječurlija pred kraj filma – valjda u Đoletovom svijetu djecu još uvijek donose rode ili su ona plod bezgrešnog začeča...Sve te profane i "fuj" sitnice koje čine život, i to važan dio života svih nas, u bajkovitom i kvazi nevinom Đoletovom svijetu nebitna su stvar. 
A mlada garda? Danijel Kovačević, koji igra mladog Vasu, ima nešto obješenjačko i fakinsko u sebi, ali to nije do kraja iznio van, kao ni Marko Makivić u ulozi Vasinog prijatelja Nikole iz čije vizure zapravo i gledamo film. Središnja junakinja filma je Đoletova kćerka Jovana, inače kazališna glumica, na čijoj se drvenoj glumi itekako vidi zlosretni utjecaj drila Fakulteta dramskih umetnosti. Svaki od ovih likova sigurno bi više došao do izražaja u rukama sposobnijeg režisera koji ih ne bi koristio samo kao manekene za izbacivanje poetičnih pamfleta. Žalosno je što među njima nema iskre, nema kemije... Kad u jednom trenutku shvatimo da su se Vasa i Nikola zagledali u istu curu (Jovanu) i baš kad pomislimo da će sad doći do pičvajza, do iskušenja njihovog prijateljstva, Đole lijepo pošalje obojicu u rat a cura u međuvremenu ulovi trećeg lika, lokalnog šefa policije. Niđe tenzije, niđe katarze, čak ni kad se treći momak iz klape, Andrija (Ivan Đurić), zagleda u stariju ženu, suprugu seoskog liječnika Šefera, koji će, sasvim prikladno, skončati negdje u ratnim zbivanjima i na taj način riješiti momku sve brige oko zajedničke budućnosti pa ni tu nema ni "d" od drame. Inače, dijalog doktora Šefera i njegove supruge u jutro njegovog odlaska na frontu predstavlja vjerojatno samo dno filma – ukočena i izvještačena gluma, rečenice s druge strane patetike i na kraju njeno nemoćno padanje na koljena u očaju – kad tog trenutka nisam pobjegao iz dvorane, znao sam da ću ostati do kraja. Mazohist u meni i ovaj je put prevladao...
Balaševiću su trebale dvije stvari da ovaj film liči na nešto: netko tko će mu proći kroz scenarij i pobacati van suvišne dijelove i suvišne likove, te pomoćnik režije, neki iskusni zanatlija koji bi mogao staviti cijelu tu nefokusiranu priču u filmski kontekst. Umjesto toga, Đole je funkciju asistenta režije dao svojoj drugoj kćeri, valjda kao utjehu što za nju nije našao mjesto u filmu. Tako je sve ostalo u obitelji (supruga Olivera je ujedno i producentica filma), a film se poput Titanika nasukao o ledene hridi redateljskog neiskustva, scenarističkog vrludanja i stilističkog nesnalaženja. Bez jasno fokusirane priče, bez snažnog glavnog lika, bez jasnih odnosa među likovima, dobili smo 165 minuta praznog hoda, teško probabljivog kvazi staromodnog filma koji će većina vjernih Balaševićevih fanova obožavati (a njih hvala bogu ima podosta), ali eto, ima i nas nekih koji ćemo okrenuti palac prema dolje. 
Da ne budem baš previše oštar prema Đoletu, čovjek je pokušao, prešao u drugi medij i pošteno usrao motku. Nije ni prvi ni zadnji. Uostalom, ni Hitchcock nije baš briljirao kao autor pjesničkih zbirki ako ćemo pošteno, he he he. Nadam se da će se Đole oduprijeti nagonu da ubuduće ekranizira svoje likove jer, prvo, valjda može svojoj obitelji naći neki bolji posao od ovoga i drugo, ne bi bilo lijepo prema tim likovima da dožive tragičnu Vasinu celuloidnu sudbinu (mislim ponajprije na Božu zvanog Pub koji bi bio sjajan predložak za film ali u nečijim sposobnijim rukama). 
