[povratak]

by denny

 Nakon strasti dolazi vrijeme nježnosti, zamislite to kao čin začetka vašeg djeteta u punom jeku strasti i onda sva ona nježnost koju osjećate držeći svoju bebu u rukama. Tako je i u vezama, pa zato si poklonite vrijeme i osjećaj slobode da istinski uživate u tim neprocijenjivim trenutcima nježnosti. D.P.

 Ovaj mjesec me nadahnjuje postojanjem ljubavi i nježosti u ovom svijetu, zato Vam želim predočiti dio tog mira i topline koja je u svakom od nas samo je treba pronaci.
 „Svi satovi svemira žure, mi imamo vremena, puna kapa. Noć i nas dvoje, stara klapa.“
 Da postoji banka koja vam dnevno daje 86 400 kuna, ali nepotrošeni iznos se briše u ponoć i ne prenosi u novi dan, sigurno bi ste se potrudile da ga potrošite maksimalno. U stvarnosti postoji takva banka, ali ona ovu riječ kune pretvara u sekunde. To je svaki novi dan koji vam stoji na rapolaganju i zato ga iskoristite maksimalno jer se iznos ne prenosi u novi dan. Uživajte u svakoj sekundi jer je poklonjena upravo vama. Svaki trenutak koji doživite kao sretan ovjekovječite na neki način. Aparatom, kamerom, zapisanom riječju u dnevniku, papirićem s posvetom ili samo blic slikicom u glavi. U svim trenutcima nevolje, tuge i nemoći upravo ti spomeni sreće biti će neprocijenjiv dar i najkorisnija terapija. Znajte da nije uvijek sve loše, samo morate znati sačuvati lijepe trenutke kao dokaze jer „stade sve...samo život prođe...“. Gledajući dokumentarac «Sve o Evi» zapitala sam se «kako?». Prikazana borba divne žene koja je jedino željela trudničku haljinu i trbuščić, a to nije mogla postići jednostavnim shopingom u obližnjoj baby trgovini, a ni prejedanjem u kasne sate. Željela je biti majka, „dobra sjenka iznad koljevke“. Kako je čovjek iz tako dubokih emocija spreman učiniti stvari o kojim ne možete ni razmišljati dok gledat film. Toliko života u toj maloj priči, toliko boli i sreće, a sve na kraju samo zbog nje, te posebne bebe. Izlazeći iz kina svi su rekli «ali ja to nebih mogao proći», i mislim da nisu lagali. No ipak kad dođe taj dan tad si spreman na sve. U filmu je prikazan pogled s njihovog prozora na obližnju livadu po kojoj su utabani mali putići, i samo simbolike radi gledatelji su mogli pratiti kronološki slijed događaja na tom travnjaku. Kako je vrijeme išlo tako se i atmosfera mjenjala. Ipak taj me pogled opet osobno i simbolički potaknuo na razmišljanje šta u biti on znači. Do pola travnjaka išle su dvije odvojene stazice. Jedna potpuno ravna, druga u potpunosti krivudava. Na kraju su se spojile i nastavile se pružati preko drugog dijela travnjaka u potpuno ravan pravac. Podsijetilo me to na majčinstvo. Ovaj mali krivudavi put bila je teška i mučna Natašina priča i priča svih žena koje su prošle sličan put do ostvarenja svog jedinog sna, a ovaj mali ravni put priča svih onih žena koje kad odluče ili kad im se desi bez problema postanu majke. No ipak kao što je Eva predivna beba tako je i roditeljstvo sretna i divna stvar, ovaj drugi dugački put gdje se sve priče stapaju i gdje više nisu bitni roditelji nego djeca me upravo posjetio na miran i sretan ishod. Nadamo se da više neće biti tužnih priča i da će svi ishodi biti sretni poput ovoga. Mislim da je svakodnevnica poput punjenih čokoladnih bombona, iznenađujuća i nepredvidljiva. Ja kad jedem takve bombone uglavno se osiguram na način da svakom odgrizem vrh pa da vidim koji je s čim punjen. Onda kad mi treba sladak ugriz znam šta ćeme dočekati. Ipak u životu to nije tako, ne možeš načimati odnose, poslove i dane pa odlučivati koji ti je privlačniji od drugog i tako ih birati. Život je jedan poseban niz, ali može biti jako sladak, ako pogodite pravo punjenje, zato uživajte.