[povratak]

Zagreb 27.12.2003.

by malimis

 Iako je prošlo samo tjedan dana od našeg posljednjeg susreta, emocije koje su nas prigrlile u svoje naručje mogle bi se poistovjetiti sa emocijama nekoga tko čeka vlak koji kasni a u kojem se nalazi netko njemu jako drag.
 Već oko pola četiri zauzeli smo mjesta u obližnjem kafiću sa pogledom na ulaz u Dom Športova. Osmijeh po osmijeh pristizala su neka draga lica, očekivali smo i (ne)normalne i kao znak raspoznavanja tražili kričavo zelene Optimiste no ugledali smo ih tek na tribinama. Možda se jednom i sretnemo.
 U pola šest bili smo pred ulazom, stisnuti jedni uz druge dok je nas je Gđa. Zima poput pravog domaćina prekrivala svojim pokrivačem satkanim od vlakana hladnoće. Moram priznati da je tih sat vremena trajalo poput cijelog dana.
 Napokon! Nakon detaljnog pretresa (nikako ne mogu shvatiti zašto nam se to nikada ne dešava u susjednoj deželi) puštaju nas. Smještamo se u naš prvi red, stavljamo transparent, vadimo prskalice i gledamo kako Ledena i ove godine postaje premala. Lijevo od nas Marijana i Igor (za one koji ne znaju, par koji se zaručio na prošlom Zagrebačkom koncertu), desno Presretači iz Osijeka. Na tribinama Optimisti. Da... to su ona lica koja su falila u Celju. To je ta Njegova publika!
 Gase se svijetla i samo deset minuta nakon osam koncert je počeo. “Dobro večer Zagrebe!”.

“Mesec prosipa bokal fosfora.
Vitraž mraza na oknu prozora.
Jedne noći k’o ova, znat će Bog,
doslikat ću portret života svog”

 Da... stavio je još jednu boju na taj portret naših života.
 Nekako mi se čini da je na ovom koncertu bilo manje Đoletovih priča i više pjesama. Nakon nekoliko “tužnih” pjesama rekao je: “ Neću vam kvariti ovo blagdansko raspoloženje sa svojom ravničarskom depresijom i patetičnim pjesmama” i presjekao “patetiku” sa Božom zvanim Pub.
 U jednom je trenutku najavio i svoje goste (nadam se da mi nitko neće zamjeriti ali zaboravih im imena) koji su po njegovim riječima prvi u Novom Sadu kada treba napraviti neki dobar “štimung”. Pjesmu je najavio kao jednu koju sigurno nismo nikada čuli.

“Život nije uvek bog zna šta
al' za svaki slučaj uvek uzmem šta mi da
parče 'leba, parče neba
i najviše sna.
A kad sam tužan da bi mi bilo fino
ja često sav taj džumbus potopim u vino.”

 Bilo je ugodno iznenađenje čuti pjesmu koju nikada prije nismo čuli ni na jednom njegovom koncertu, samo na onim starim kazetama punim šumova od pretjeranog slušanja. No još ugodnije iznenađenje bio je izbor pjesama koje su slijedile, a možda najveće od svih Crni Labud. Ne znam dali je to bilo ispunjenje obećanja koje nam je dao nakon koncerta u Mariboru ili tek’ puka slučajnost ali nije niti svjestan koliko je sjaja ulio u jedne oči koje su mu se smiješile iz prvog reda. Jest’ da su neki otpjevanom pjesmom izgubili okladu ali vrijedilo je. :o)
 Bela lađa, Ratnik Paorskog Srca, Ilona... i jedna meni jako draga iz nekih samo mojih razloga... Panonski Mornar.

“A hold a felhok moge rejtozott,
ket csillag csak oz egen
mint a szemed,
mint a gyongyharmatka...
a...”

 Taj dio je namjerno izostavio iz Slabo Divanim Mađarski... da nas ne “gnjavi”.

 Ne znam dali sam spomenula, Duja nam nije bio samo klavijaturist već i harmonikaš! Još jedno iznenađenje!
 Oko 11 Đole je otpjevao i Drvenu Pesmu... Jedan d-moll uvukao se i pod njegove kapke i uzalud je pokušao zaustaviti suze... pronašle su onaj tajni put i nečujno kliznule niz njegovo lice odnoseći sa sobom slike sakrivene iza njegovih sklopljenih kapaka...
 Ne znam kako da ovdje napišem tišinu...
 Pssssst...
 Okrenuo se i otišao.

 Stavio je osmijeh na lice i dočekan pljeskom vratio se. “Eto službeni dio smo završili, idemo dalje!” Mislim da i ne moram reći da je vrijeme do njegovog slijedećeg odlaska sa stage-a proletilo. Pokušali smo mu dati poklon i uz silan trud nikako nismo uspjeli. Srećom, Duja je sve to vidio, ustao se, došao do nas i uzeo plavu kuglicu za bor na kojoj je pisalo Remorkeri...
 Vratio se i treći puta... profesor Dujin je došao do njega i dao mu naš poklon pokazavši na nas. Sa osmijehom na licu Đole nam se zahvalio i rekao: “Pa tu ste! Celo vas vreme tražim, gledam gde ste i ne vidim da ste svo to vreme tu ispred mene.” Klimnuo je glavom u stilu: “Pa gde bi drugde i bili nego tu gde ste i uvek!” Stavio je kuglicu oko vrata i nastavio pjevati. Na žalost kuglica nije dočekala kraj koncerta ali je dočekala “našu” pjesmu...

“Dolaze snegovi...”

 I opet jedan kratki tajni “mig” na Buginu solažu.
 Eh Đole... dali si svjestan svih emocija koje nam pokloniš svakom tom sitnicom... Dali bar mali djelić toga dobiješ i ti od nas?

 Iako je koncert trajao više od 4 sata Cirkus je došao prebrzo... ali da se ne lažemo, još 4 sata ne bi bila dovoljna da poželimo kraj.
 Do slijedećeg prosinca uplovljavat ćemo u luke nekih drugih gradova i čekati da nas Gđa. Zima ponovo pozove da po treći puta otopimo ledenu.

 Na kraju je rekao: “Volim Vas!”
 A ja ću samo ponoviti ono što sam napisala prije godinu dana: “Zagreb te voli!” Nemaš pojma koliko...