...

Ode negdje tvoja ljubav
nisi više ona stara
gledaš me sa vrha stuba
još si lijepa, al' bez žara.

Idem sada i ne pitaj
kud to kanim s tvoga praga
u daljinu srce hita
bez adrese i bez traga.

Nisi više ona stara
nisi više što si bila.
Tvoja ljubav sja i vara
kao sunce sred aprila.

Ode negdje tvoja ljubav
nisi više ona stara
nekad lijepa, sad je gruba
tvoja ljubav sjaj što vara.

Previše sam gresan da bih bistrom vodom ruke umio
Da sakrio bih lice pred tvojim okom što me bodrilo
I mislit æu na tebe onda kad mi svane sudnji dan
Mislit æu na ljubav koje nikad nisam bio dostojan
Nisam bio dostojan

Ni ove dvije duše što nam je Bog povjerio
Umjesto da se ljube ja sam i to iznevjerio
Izdao sam te izdala si me
Bolje nismo ni zaslužili
Ni ove dvije duše što nam je Bog povjerio

Koliko sam blesav toliko sam spreman gubiti
Nauèi se od mene to što nikad ne smiješ postati
I mislit æu na tebe onda kad mi svane sudnji dan
Mislit æu na ljubav koje nikad nisam bio dostojan
Nisam bio dostojan

Tko te salje da me probudis
Tko te salje da me podsjetis
Sto je bilo vise nije, vrijeme prolazi
Sto da radim kada zelim da zaboravim

Jezik zmije u ruci jabuka
Cije grijehe covjek ispasta
Hajde reci svoje ime kazna ili nagrada
Dio kriza koji nosim tebi pripada


Ako si od crnog vraga, sto je tako, tako slatko
Ako si od samog Boga, zasto traje tako kratko
Zasto prolazi vrijeme ljubavi


Tko te salje da me probudis
Tko te salje da me podsjetis
Sto je bilo vise nije, vrijeme prolazi
Sto da radim kada zelim da zaboravim

Don't call me
Don't write
Don't show up in the middle of the night
You know that
We needed
Some time and space to breathe

I still recall the words you said to me
It's what you did not say that sets me free
Now how can I find peace of mind when you keep coming back again?
It's not okay for you to play this game of seesaw with my head

Now it hurts too much
And it hits too hard
And I won't play this part

Don't call me
Don't write
Don't show up in the middle of the night
You know that
We needed
Some time and space to breathe

So now I say the things I want to say
Sometimes it's better letting go this way
I'll always know
Down in my soul
We really had so far to go
I've given all I had to give
And now it's time for me to live
And I won't look back
And I won't regret
Though it hurts like hell
Someday I will forget

Don't call me
Don't write
Don't show up in the middle of the night
You know that
We needed
Some time and space to breathe

To say that you've been thinkin
Cause I know it's just the drink in you

It's funny how we seem to end up here
I never thought I'd see this soul disappear

Don't call me
Don't write
Don't show up in the middle of the night
You know that
We needed
Some time and space to breathe

And this is letting go
This is letting go
This is letting go
This is letting go

Ih,'ko se jos ovoga sjeca...al' neka je...

Sve sto zelim u ovom trenutku
Idi, idi iz zivota moga
Srce mi je izgorelo moje,
dusa je ostala bez tvoga...

Ne, necu plakati,
srce mi je puno radosti
Ne, necu plakati,
srce mi je puno radosti

Veselo mi s tobom nekad bese
Al' kad je sa neba zvezda pala
Sad mi osta samo bleda slika
Sto mi tvoja sestra jednom dala

Ne, necu plakati,
srce mi je puno radosti
Ne, necu plakati,
srce mi je puno radosti

I HOPE YOU`RE FEELING HAPPY NOW
I SEE YOU FEEL NO PAIN AT ALL IT SEEMS
I WONDER WHAT YOU`RE DOIN` NOW
I WONDER IF YOU THINK OF ME AT ALL
DO YOU STILL PLAY THE SAME MOVES NOW
OR ARE THOSE SPECIAL MOODS FOR SOMEONE ELSE
I HOPE YOU`RE FEELING HAPPY NOW

JUST BECAUSE YOU FEEL GOOD
DOESN`T MAKE YOU RIGHT, OH NO
JUST BECAUSE YOU FEEL GOOD
STILL WANT YOU HERE TONIGHT

DOES LAUGHTER STILL DISCOVER YOU
I SEE THROUGH ALL THOSE SMILES
THAT LOOK SO RIGHT
DO YOU STILL HAVE THE SAME FRIENDS NOW
TO SMOKE AWAY YOUR PROBLEMS AND YOUR LIFE
OH HOW DO YOU REMEMBER ME,
THE ONE THAT MADE YOU LAUGH UNTIL YOU CRIED
I HOPE YOU`RE FEELING HAPPY NOW

JUST BECAUSE YOU FEEL GOOD
DOESN`T MAKE YOU RIGHT, OH NO
JUST BECAUSE YOU FEEL GOOD
STILL WANT YOU HERE TONIGHT

Zbog jednog maila...

Starry, starry night.
Paint your palette blue and grey,
Look out on a summer's day,
With eyes that know the darkness in my soul.
Shadows on the hills,
Sketch the trees and the daffodils,
Catch the breeze and the winter chills,
In colors on the snowy linen land.

Now I understand what you tried to say to me,
How you suffered for your sanity,
How you tried to set them free.
They would not listen, they did not know how.
Perhaps they'll listen now.

Starry, starry night.
Flaming flowers that brightly blaze,
Swirling clouds in violet haze,
Reflect in Vincent's eyes of China blue.
Colors changing hue, morning field of amber grain,
Weathered faces lined in pain,
Are soothed beneath the artist's loving hand.

Now I understand what you tried to say to me,
How you suffered for your sanity,
How you tried to set them free.
They would not listen, they did not know how.
Perhaps they'll listen now.

For they could not love you,
But still your love was true.
And when no hope was left in sight
On that starry, starry night,
You took your life, as lovers often do.
But I could have told you, Vincent,
This world was never meant for one
As beautiful as you.

Starry, starry night.
Portraits hung in empty halls,
Frameless head on nameless walls,
With eyes that watch the world and can't forget.
Like the strangers that you've met,
The ragged men in the ragged clothes,
The silver thorn of bloody rose,
Lie crushed and broken on the virgin snow.

Now I think I know what you tried to say to me,
How you suffered for your sanity,
How you tried to set them free.
They would not listen, they're not listening still.
Perhaps they never will.

ne znam jel ova vec ispisana..skuzajte..ali meni je jako draga..
(..´naci ova pesma kad bi je ponovno pravio, mozda bi ovaj, ovako zvucala...djole..)




Djordje Balaševiæ - (003, 1985) - Olivera

Na pragu svojih dvadesetih
bio sam laka roba,
bile su moderne barabe onih dana.

Ne želim svega ni da se setim,
hteo sam, eto, sve da probam,
zvalo me zabranjeno voæe s raznih grana.

Sad žalim, da,
al' šta sam znao ja?
Ti si bila još devojèica.
Leteo je kao leptir tvoj èuperak.

Drugi bi sve
imalo smisao,
drukèije bih život disao
da sam znao da postojiš Olivera.

Možda sam a da nisam znao
pred isti izlog s tobom stao,
možda smo zajedno iz voza negde sišli?

Možda si sasvim blizu bila,
ulicom mojom prolazila
i možda smo se na trenutak mimoišli?

Sad žalim, da,
al' šta sam znao ja?
Ti si bila još devojèica,
daleko od oga oka i mog pera.

Drugi bi sve
imalo smisao,
ne bih svakoj pesme pisao
da sam znao da postojiš Olivera.

Drugi bi sve
imalo smisao,
ja bih iz te gužve zbrisao
i nikom ne bi bilo jasno šta ja to smeram.

Znao bih gde
da sebi naðem mir,
skrio se u tajni manastir
i èekao da ti odrasteš Olivera

ka starom kraju
još vozi ista linija
autobus prazan
anðeo zadnja platforma

nièeg se više
nièeg se više ne seæeam
od toga trena
u javu retko navraæam

zato æuti
šta æe reèi
kada oèi govore
mene tvoje
somot usne
uvek lako prevare

ili reci da me voliš
slatko
najslaðe što znaš
ili priznaj da je ljubav iza nas

u donjem gradu
kod brda za razmišljanje
proleæni vetar
umiva tvoje obraze
nièeg se više
nièeg se više ne seæam
od toga trena
na zemlju retko navraæam...[/i]

Una canción desesperada

Puedo escribir los versos más tristes esta noche.

Escribir, por ejemplo: "La noche está estrellada,
y tiritan, azules, los astros, a lo lejos".

El viento de la noche gira en el cielo y canta.

Puedo escribir los versos más tristes esta noche.
Yo la quise, y a veces ella también me quiso.

En las noches como ésta la tuve entre mis brazos.
La besé tantas veces bajo el cielo infinito.

Ella me quiso, a veces yo también la quería.
Cómo no haber amado sus grandes ojos fijos.

Puedo escribir los versos más tristes esta noche.
Pensar que no la tengo. Sentir que la he perdido.

Oir la noche inmensa, más inmensa sin ella.
Y el verso cae al alma como al pasto el rocío.

Qué importa que mi amor no pudiera guardarla.
La noche está estrellada y ella no está conmigo.

Eso es todo. A lo lejos alguien canta. A lo lejos.
Mi alma no se contenta con haberla perdido.

Como para acercarla mi mirada la busca.
Mi corazón la busca, y ella no está conmigo.

La misma noche que hace blanquear los mismos árboles.
Nosotros, los de entonces, ya no somos los mismos.

Ya no la quiero, es cierto, pero cuánto la quise.
Mi voz buscaba el viento para tocar su oído.

De otro. Será de otro. Como antes de mis besos.
Su voz, su cuerpo claro. Sus ojos infinitos.

Ya no la quiero, es cierto, pero tal vez la quiero.
Es tan corto el amor, y es tan largo el olvido.

Porque en noches como ésta la tuve entre mis brazos,
mi alma no se contenta con haberla perdido.

Aunque éste sea el último dolor que ella me causa,
y éstos sean los últimos versos que yo le escribo.


Pablo Neruda

Song of Despair

Tonight I can write the saddest lines.

Write for example, 'The night is shattered
and the blue stars shiver in the distance.'

The night wind revolves in the sky and sings.

Tonight I can write the saddest lines.
I loved her, and sometimes she loved me too.

Through nights like this one I held her in my arms.
I kissed her again and again under the endless sky.

She loved me, sometimes I loved her too.
How could one not have loved her great still eyes.

Tonight I can write the saddest lines.
To think that I do not have her. To feel that I have lost her.

To hear immense night, still more immense without her.
And the verse falls to the soul like dew to a pasture.

What does it matter that my love could not keep her.
The night is shattered and she is not with me.

This is all. In the distance someone is singing. In the distance.
My soul is not satisfied that it has lost her.

My sight searches for her as though to go to her.
My heart looks for her, and she is not with me.

The same night whitening the same trees.
We, of that time, are no longer the same.

I no longer love her, that's certain, but how I loved her.
My voice tried to find the wind to touch her hearing.

Another's. She will be another's. Like my kisses before.
Her voice. Her bright body. Her infinite eyes.

I no longer love her, that's certain, but maybe I love her.
Love is short, forgetting is so long.

Because through nights like this one I held her in my arms
my soul is not satisfied that it has lost her.

Though this be the last pain that she makes me suffer
and these the last verses that I write for her.



Pablo Neruda

Ljubavna pjesma

Ove noæi mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: ''Noæ je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini.''

Noæni vjetar kruži nebom i pjeva.

Ove noæi mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.

U noæima, kao ova, držao sam je u svom naruèju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me je a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomiène oèi?

Ove noæi mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjeæaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noæ, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noæ je zvjezdovita i ona nije uz mene.

I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja duša nespokojna što ju je izgubila.

Kao da je hoæe približiti moj pogled je ište.
Moje srce je ište i ona nije uz mene.

Ista noæ odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.

Drugome. Pripast æe drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo, njene beskrajne oèi.

Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako pust je zaborav.

Jer sam je u noæima, kao ova držao u svom naruèju,
moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.



Pablo Neruda

Ma... presutit' cu... ipak.

Otkako te nema
Dani prolaze
Svi kao jedan
Puni dosade
Odavno te nema
A još uvijek znam
Vrtit stari film
I misliti na nas

Otkako te nema
Na ništa ne mislim
Lutam u tišini
Da se izgubim
Ulicama kružim
Da zaboravim
Ulicama kružim
A na uglu stojiš ti

Još i to
Da te sretnem sluèajno
To mi nije trebalo
To mi nije trebalo

Još uvijek kad te vidim
Stare slike dolaze
Vraæaju se dani
Kad si bila kraj mene
Još uvijek kad te vidim
Neki osjeæaj za nas
Lomi me polako
Polako ubija

Cekaj me i ja cu sigurno doci
Samo me cekaj dugo
Cekaj me i kada zute kise noci ispune tugom
Cekaj i kada vrucine zapeku
I kada mecava brise
Cekaj i kada druge niko ne bude cekao vise
Cekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Cekaj me i kada cekanje dojadi svakome koji ceka
Cekaj me i ja cu sigurno doci

Ne slusaj kada ti kazu da je vrijeme da zaboravis
I da te nade lazu



Nek povjeruju i sin i mati da vise ne postojim
Neka se tako umore cekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dusu nek piju kod ognjista
Cekaj
I nemoj sjesti s njima
I nemoj piti nista
Cekaj me i ja cu sigurno doci
Sve smrti me ubiti nece

Nek rekne ko me cekao nije taj je imao srece
Ko cekati ne zna
Taj nece shvatiti niti ce znati drugi
Da si me spasila ti jedina cekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znatcemo kako prezivjeh vatru kletu
Naprosto ti si cekati znala kao niko na svijetu


Konstantin Simonov (1915)

Jos jedna koju puno volem

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova èela èitati

bolje od mene njegovu samoæu,

i koja otklanjaš spore sjenke

kolebanja s njegova lica

kao što proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom.



Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol,

ako je tvoje ime poèinak

njegovim mislima, i tvoje grlo

hladovina njegovu ležaju,

i noæ tvojega glasa voænjak

još nedodirnut olujama.



Onda ostani pokraj njega

i budi pobožnija od sviju

koje su ga ljubile prije tebe.

Boj se jeka što se približuju

nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu,

pod nevidljivom planinom

na rubu mora koje huèi.



Šeæi njegovim žalom. Neka te susreæu

ožalošæene pliskavice.

Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri

neæe ti uèiniti zla.

I žedne zmije koje ja ukrotih

pred tobom biti æe ponizne.



Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noæima oštrih mrazova.

Neka te miluje djeèak kojega zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cvijeæe koje ja zalivah

svojim suzama.



Ja ne doèekah naljepše doba

njegove muškosti. Njegovu plodnost

ne primih u svoja njedra

koja su pustošili pogledi

gonièa stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika.



Ja neæu nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I prièe

koje za njih davno pripremih

možda æu isprièati plaèuæi

malim ubogim medvjedima

ostavljenoj crnoj šumi.



Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

budi blaga njegovu snu

koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim

njegovo lice dok na njega budu

silazile nepoznate godine.



I reci mi katkad nešto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se èude, i susjede

koji žale moju strpljivost.



Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu!

Veæ duže vrijeme neki èovjek u meni odbrojava moje korake. Jedan, dva, tri, èetiri... I tako po èitave dane.
Pustim ga da to èini, hoæu da kažem, ne mogu zaustaviti kada nešto naumi. On unaprijed zna što æu ga pitati, a ja se uvijek iznenadim njegovim odgovorom. Sve u svemu, navikao sam se veæ na njega. Posljednjih godina neprestano je sa mnom. Ponekad mi se uèini da je živio u meni od najranijeg djetinjstva, tj. od kada se pamtim. Kako bi inaèe znao neke najintimnije stvari koje nikome nisam povjerio? Èesto zaželim da izaðe iz mene, da sjednemo za stol i ljudski poprièamo o svemu. On se tada zavuèe u najdublji dio mene, postaje malen i gotovo nevidljiv i odnekud iz daleka odgovara. Neæe da govori o sadašnjosti i uopæe, pravi se kao da ne hodamo ulicama Londona i kao da ne postoji ova nova stvarnost oko nas sa svim svojim posebnostima. On bi samo da prièa o prošlosti. Naroèito o stvarima koje bih ja što prije da zaboravim. Kaže (gotovo podsmjehujuæi se): Sve tvoje je u tebi. Treba ti samo pomoæi da pravilno rasporediš uspomene.
Ponekad mi uspijeva da se pretvaram kao da me njegova prièa naroèito zanima. On tada, sebe ljubiv kakav veæ jest, rasprièa se i postane velik tako da zauzme potpuni oblik mene. Ja se tada samo umnožim, brzo i spretno sakrijem iza ugla, a on produži nekom od ulica Londona. Sjednem napokon sam u bar, naruèim pivo i ne razmišljam ama baš ni o èemu. Tih nekoliko dana dok sam sâm družim se samo sa Englezima i govorim naravno engleski. On za to vrijeme kruži ulicama Londona i prati naše izbjeglice da bi pronašao put do mene. Obièno uðe s lijeve strane, namrgoðen i uvrijeðen, gleda na drugu stranu ulice. Neko vrijeme tako šutimo i samo hodamo. On zna sve što bih ga ja mogao pitati, a ja ne znam što æe mi odgovoriti. Zatim, nakon nekog vremena, poèinje ponovo da mi broji korake. Jedan, dva, tri, èetiri...I tako po èitave dane.


Šerbedžija

I want you to know
one thing.

You know how this is:
if I look
at the crystal moon, at the red branch
of the slow autumn at my window,
if I touch
near the fire
the impalpable ash
or the wrinkled body of the log,
everything carries me to you,
as if everything that exists:
aromas, light, metals,
were little boats that sail
toward those isles of yours that wait for me.

Well, now,
if little by little you stop loving me
I shall stop loving you little by little.

If suddenly
you forget me
do not look for me,
for I shall already have forgotten you.

If you think it long and mad,
the wind of banners
that passes through my life,
and you decide
to leave me at the shore
of the heart where I have roots,
remember
that on that day,
at that hour,
I shall lift my arms
and my roots will set off
to seek another land.

But
if each day,
each hour,
you feel that you are destined for me
with implacable sweetness,
if each day a flower
climbs up to your lips to seek me,
ah my love, ah my own,
in me all that fire is repeated,
in me nothing is extinguished or forgotten,
my love feeds on your love, beloved,
and as long as you live it will be in your arms
without leaving mine.


Pablo Neruda