king
Miljenko Jergović: O UPORABI ŠPORTAŠA U IZBORNOJ PROMIDŽBI HDZ-A
HADEZEOVAC NIKO, KAPETAN IZ DIJASPORE
(Jutarnji list.hr / 13.11.2007 )
'Kada se sportaši unajmljuju da pričaju besmislice, to nije demokratska nego totalitarna glupost.'
Možda je problem u tome što u Hrvatskoj nije sramota biti glup. Točnije rečeno, nije sramota biti glup ukoliko si poznat. Ako si anoniman, tada ti ionako nema pomoći, jer je sa stanovišta rulje koja gleda televiziju i čita novine posve irelevantno jesi li glup ili pametan ako si već neuspješan.
Ovih dana s televizijskih ekrana i iz novina nasrću na nas kojekakvi izborni slogani, spotovi, te živčani i emotivni ispadi s ciljem pobjede na parlamentarnim izborima. Među HDZ-ovim misliocima nekako je prednjačio nogometaš Niko Kovač. Je li to došlo iz njegovog živčevlja, ili mu je netko rekao što će i kako će misliti, tek čitamo nekoliko Kovačevih prostih i prostoproširenih rečenica: “Kapetan sam hrvatske nogometne reprezentacije.
Rođen sam i živim u dijaspori. Silno se radujem svakom nastupu za našu hrvatsku zastavu i himnu. Moj brat Robert također. I sad neki kažu da nam ne pripada pravo glasa na izborima.”
U prvoj rečenici, gramatički korektnoj, hadezeovac Niko, poput hrvatskog prvašića, koji je do polugodišta savladao sva slova, izriče najopćenitiju tvrdnju o sebi, ono što mu prvo pada na pamet. Mali Joža će reći - ja sam dječak, mala Božica - ja sam djevojčica, a mali tridesetšestogodišnji - ali ponešto limitirani - Niko kazat će to svojim riječima - ja sam kapetan. I manje-više, sve troje bit će u pravu.
U drugoj, ponešto problematičnijoj rečenici, hadezeovac Niko veli kako je rođen i živi u dijaspori. Često se tako dogodi da djeci u glavu uđe neka riječ, a da ne znaju njezino pravo značenje. Naročito im se usijeku riječi koje odrasli izgovaraju ispod glasa i s nekim osobitim, tajanstvenim prizvukom u glasu: recimo riječi abortus, prostata i alimentacija.
Hadezeovcu Niki ta čarobna riječ, za koju ne zna što zapravo znači, je dijaspora. On misli da će zvučati učenije ako kaže da je rođen u dijaspori, a ne recimo u Berlinu, Frankfurtu, Hamburgu ili nekom drugom velikom hrvatskom gradu.
Ali budimo pošteni, nije to samo njegova privatna glupost, nego i glupost njegove stranke i svake dosadašnje hrvatske vlasti, koji, eto, nisu imali na umu tu sitnicu da su se u dijaspori, dakle raštrkanosti ili - kako Srbi vele - u rasejanju, mogli rađati samo Židovi, i to prije uspostave Izraela, a da bi se danas tom riječju mogli slobodno koristiti Romi i Kurdi, kada bi baš žarko željeli da poput Nike zvuče učenijima nego što jesu.
Ili kada bi, poput onih koji su riječ dijaspora uveli u svakodnevni hrvatski govor, bili tako besramni da parazitiraju na židovskoj povijesti i identitetu. U trećoj rečenici svoga reklamnog spota i oglasa Niko Kovač veli da se raduje svakom nastupu za “našu hrvatsku zastavu i himnu”. Osim što je tu riječ o prvoškolskoj metaforizaciji i stilizaciji, već na prvi pogled neobičnim nam se doima pleonazam u pridjevima.
Jedino ako hadezeovac Niko osim našeg hrvatskog nema i naše njemačko, pa onda mora striktno odvajati dva različita naša. Drugo, Niku su krivo učili i naučili kako on nastupa za “hrvatsku zastavu i himnu”. Premda ne treba pridavati sakralni ili smrtnoozbiljni značaj državnim simbolima, ipak hrvatska zastava i himna nisu na to spale da se ljudi loptaju za njih, niti loptanje može biti njihov značenjski sadržaj i smisao.
Kad bi tako bilo, ni Hrvati više ne bi bili narod, nego samo navijačka skupina, bez ikakvog zajedničkog interesa, osim nogometnog. Ili još izravnije: u tom slučaju svi skupa bili bismo na intelektualnoj i verbalnoj razini kapetana naše nogometne reprezentacije. Četvrta rečenica hadezeovca Nike je najzanimljivija: “Moj brat Robert također.”
To ustvari i nije rečenica, jer nema subjekta i predikata, ali iz onoga što tu piše može se zaključiti kako se brat hadezeovca Nike također raduje. Da su i jedan i drugi kojih tridesetak godina mlađi, bila bi to lijepa slika.
Dva dječaka, sinovi našega Jugošvabe, Bosanca negdje od Duvna ili Livna, podrijetlom Hrvati, raduju se dok naganjaju loptu po nekoj grbavoj ledini uz rijeku, dok im ćaća pere mercedesa i zvižduka onu našu od Miroslava Ilića, pod naslovom Joj Rado, joj Radmila… Potom slijedi peta rečenica, koja nema ama baš nikakve veze s prethodne četiri. Ponovimo je još jednom: “I sad neki kažu da nam ne pripada pravo glasa na izborima.”
Hadezeovac Niko, ili onaj tko je smišljao što on ima da misli, očito smatra kako se pravo glasa na izborima stječe time što se raduješ nogometu, time što ne znaš za koga i za što igraš, time što ne znaš gdje si se rodio, pa rodno mjesto nazivaš drukčije nego što piše u rodnome listu. Nakon toga slijedi još samo zaključak: “E baš zato HDZ i dr. Ivo Sanader!”
Kada profesionalni političari pričaju gluposti, pa i idiotluke, kao na primjer Mladi Vođa kada Sanadera uspoređuje s Miloševićem ili kada na lokalnom radiju objašnjava humane dimenzije alkarskoga govora Ante Kotromanovića, onda je to način na koji oni shvaćaju svoj posao ili način na koji zamišljaju svoj stranački profil.
To je, dakle, glupost u okvirima demokracije. Ali kada se sportaši unajmljuju da pričaju gluposti, i kada oni to, poput Nike, čine u svom punom mentalnom kapacitetu, tada je to protudemokratska, totalitarna glupost. Naravno, osim u slučaju da se od sutra nogometna reprezentacija Hrvatske preimenuje u reprezentaciju HDZ-a, nakon čega bi gluposti Nike Kovača bile legitimne i sravnjive s glupostima Zorana Milanovića.
Hadezeovac Niko ima svu slobodu da bude hadezovac, ali ako se pritom predstavlja kao kapetan hrvatske nogometne reprezentacije, pa se još poziva i na zajednički, hrvatski grb i zastavu, tada stvar posve legitimne političke borbe postaje to da mu njegovi stranački protivnici na prvoj sljedećoj utakmici reprezentacije požele da slomi nogu.
