Otvaram stare kutijice , ali ne one kutije koje se cuvaju na tavanu ili u ormaru sto je ostao zatvoren dovoljno dugo
da se izgubi u prasini, nego one kutije što su vec požutile od neotvaranja , a nalaze se negdje u mome bicu...
Negdje dovoljno daleko da zaboravim kako do njih doci ali dovoljno blizu da mi srce pritišæu svojom težinom...
I svi nosimo kutije žute od zaborava i guranja u stranu, u onu stranu, tamo , što dalje da ih ne gledamo ili ne
osjetimo ono što se nalazi u njima i što boli .
Ima ih toliko da ne znam od kuda da pocnem i bojim se , jer ako se sjetim kako da ih otvorim, sjetit cu se svega
onoga što je srce (ili ja sama) utrpalo u njih i stvorilo im poklopac zaborava .
Cudno...ni na jednoj kutiji ne pise rijec da me pripremi na ono što unutra zaboravljeno stoji.
Zaboravljeno?
Da li covjek zaboravlja patnju ili krivnju i gdje trpa sve one male ružne rijeèi (i sto s njima cini) kada ih primi od
nekoga...?
Gdje covjek stavi udarac ili odmah ruke od onoga èiji dlan želi da mu pomiluje srce, pa da se ono na njemu rastopi?
Možda u kutiju?
Ili je to rijec za ono što se zove bolno sjecanje?
Napunila sam svoje srce kutijama ; starim , ispranim kutijama koje mirišu na patnju. Neke samo nekoliko dana stare,
neke što na dnu stoje veæ godinama i uvijek kao da cekam pravi tren da ih otvorim , ali nikako da stigne baš onaj
pravi, zaista pravi tren da to ucinim.
Ili opet stvaram kutiju u koju sam spremila nedostatak hrabrosti da otvorim vec postojece kutije i nju bacila na
hrpu...?
A srce sve teze kuca pod kutijama sto odmaraju u neku njegovu kutu, podsjecajuci ga da ne postoji pravi tren
zato jer svaki tren i jest pravi tren za otvaranje kutija sto ga bole i ako otvorim samo jednu i proplacem od
olaksanja, necu li time stvoriti jedno mjesto vise za neku novu, ljepsu kutijicu da u nju stavim sve one lijepe ,
srcu drage stvari da kucaju zajedno s njim dajuci mu ritam da mu pravi drustvo i unisti mu samocu i ucini ga
na tren sretnim?
Nije li to vrijedno truda i olaksavajucih suza . Otvaram stare kutije sto sam ih sakrila u dijelove svoga bica kako
bih zaboravila na ono sto u sebi nose.
I tuzne su kutije kao i ja dok u njima nalazim poderane fotografije sebe na kojima nedostaje dio gdje pored
mene stoji moj netko i tuzna sam dok u njima nalazim potrgane djecje igracke . Tuzna sam kada preslusavam
kazete na kojima su na jednoj strani moji vlastiti jecaji , a na drugoj me?usobni vriskovi ljudi sto su dio mene
jer smo svi povezani istom crvenom krvlju .
Sve me to cini tuznom.
Mozda i tuznijom nego sto sam bila kada sam s velikim oprezom lijepila kutije cvrsto najcvrsce kako bih bila
sigurna da je sve pospremljeno unutra i kako ce tamo i ostati .
Placem i to je ono što mi treba kako bih udahnula sa barem jednim udahom lakse.
Otvaram kutije sve brze i brze jer krenula sam i sada je 'pravi' tren i sto ih je manje, to sam praznija i laksa,
tuznija i hrabrija i pitam se kako se rade kutije sto nemaju poklopac a zovu se prilike da u njih stavim sve
malene i njezne rijeèi sto su iskrene i ne bole i kako to da ne znam stvarati bas takve?
Gledajuci tebe, kutije nastaju same jer kad me pogledas svojim njeznim oèima u srcu mi stvoris kutijicu da
njegovim ritmom kuca i ispuni ga srecom i kada me primiš za ruku ucinis ju za trunku snažnijom i dajes joj neku
zarku boju , kada me zagrlis stavljas mi kutijicu na pravo mjesto u srcu da kuca , i ubacis mi u nju leptirica da u
njoj bez poklopca slobodan leti a onda, sa samo jednim, malenim, iskrenim poljupcem, kutijica dobiva smisao i
lakocu i uhvatim se kako sjedim i na njoj sa smjeskom ispisujem tvoje ime .

...ovo me je ostavilo totalno bez rijeci...