E sad, jel’ se vratio jer Vase nije bilo, ili zbog nečeg drugog, to je individualno. Ali da će ostati zapamćen kao koncert BEZ Vase, u mom sjećanju sigurno hoće. Varam li se ako kažem da mi je ovo Prvi takav? Mislim da ne. Prvi uopće?! Ne znam, to valjda samo Đole i Duja znaju. Znam neke kojima bi to izmamilo itekakav osmjeh na lice, pa ujedno Drage Sarajlije pozdravljam ovom prilikom (ma gdje bili!).
Na ovaj koncert zaputio sam se pun predrasuda... Trebao je to biti još jedan show na granici kiča kao i prethodni kada je bio u paketu sa filmom, koji ću odraditi i brzo ga zaboraviti. Ali nije bilo tako... Ajmo redom.
Kada koncert počne sa Slow motionom, to je nagovještaj da repertoar neće biti uobičajen. Nešto prije pola 10 na binu je prvi došao Duja da bi dao zvučnu kulisu ulasku ostatka ekipe... Koja, gle iznenađenja(!), dolazi bez onih smiješnih uniformi u kojima su bili lani i preklani. Na probi taj dan su bili više ušminkani nego na koncertu – od glave do pete. Kasnije mi je u tom trivijalnom aspektu koncerta čak i falilo to što recimo Šen nije u smokingu, ili čak i tamburaši u malo prikladnijem od majica sa turneje „Kao rani mraz“, od kojih je najjača bila upravo na Maestru – „Bačko Gradište – kad tad“. Ostali su naravno imali datume koncerata… Nakon uvodne euforije (nešto tiše nego inače?), Lepa protina kći je vratila onu energiju koja osvaja na Đoletovim koncertima, onu dubinu... A kada ste zadnji puta čuli Posvađanu pesmu na koncertu? Ja ne znam kada. Mora da je bilo dobrog razloga za nju... Onda dolazi Berba ’59., nova stvar koju nisam po ničemu upamtio (E sad, koliko su te nove - nove, to ne znam), ali Kao rani mraz, Bože bože (na kojem se, potpuno nepotrebno, umjesto Šena kao suvokalisti izmjenjuju dečki iz tamburaškog sastava, iako to i nije ispalo loše) i Ja luzer? definitivno popravljaju prosjek. Onda opet jedna nova, nešto poznatija već, i naslovna pjesma koncerta - Osmeh se vratio u grad... Pjesma kakvih Đole može napraviti koliko hoće… Zatim dobri stari Ringišpil, pa ubojiti D-mol... Za vreme kojeg Đole silazi sa bine i dolazi do Olivere, posvetivši joj se na trenutak... Ma, američka melodrama je nula za to, šta da pričam (više o tome se već moglo vidjeti na RTL-u, koji je imao ekskluzivno pravo na snimanje). A onda jedan veliki promašaj u stihovima Ljubav ne pobeđuje, još jednog noviteta predstavljenog na koncertu. I koliko god nas Đole uvjerava da će i te nove jednom postati stare, ja im ne dajem nikakve šanse. Ovoj naročito. Po prvi puta (da je bar zadnji!) u Đoletovoj pjesmi sam osjetio da nije uspio. Nije uspio preći onu čarobnu granicu patetike i genijalnosti, finu tanku granicu patetike i filozofije čak, često nevidljivu, kada jednu veliku ideju pretvara u religiozne stihove kojima nas je dobivao svo vreme, kroz sve te stihove... Ne znam, ispalo je nerealizirano nekako. Srećom, sljedi Nedostaje mi naša ljubav, jedna od oda ljubavi kakve samo Đole može iznjedriti, jedna od Onih zbog kojih poželiš... Recimo voljeti i biti voljen u 3 smjene. Upravo je Treća smena bila još jedan koncertni raritet kojim nas je Kantautor (ili Duja, kao glavni kormilar) počastio to veče... Ali nažalost u novom aranžmanu stare verzije. O ne, zašto ne nova, sporija, klavirska, komorna, fenomenalna... Uostalom, zašto ne preostala dva dijela Ostaće okrugli trag!? Rađe nego novi album. Ova je bila čak malo prebrza, pa se Đole na par mjesta dobro zabrzao u recitaciji, ispalo je prilično falš bogami. Inače, novi aranžmani su uglavnom bili vrlo uspješni, odlično je to Duja posložio, mada ima tu još prostora za uvježbavanje orkestra. Veliko mi je iznenađenje bila Krivi smo mi, mislio sam da je spremljena u folder Nikad Više... Pa prpošne Ilona i Citron pesma, mračna Slovenska, hitoidna Dunja, Lakonoga, Budimpeštanski sneg kao najava već uobičajenog bloka čardaša sa Šenom, pa Devojka sa čardaš nogama, Slabo divanim mađarski... Taman da razigraju punu Ljetnu pozoricu, na kojoj je ipak bilo nešto manje ljudi nego prije dve godine. Onda Neko to od gore vidi sve, pa opet brži ritam sa Aco braco, nakon koje se i Aleksa pojavljuje na bini, pa Sin jedinac za Duju, a onda kulminacija koncerta sa ekskluzivnom objavom Đoleta da pred zimu postaje – deedaaa. Za Jovanu tada idu Neki novi klinci i ona već zbilja besmislena kanonada zečeva... To je već pitanje koga je više, onih koji bacaju ili onih koji ne! A i Duja je počeo dobivati plišane životinjice... Pogodite koju! Šifra: Australija. Mislim da bi Neki novi klinci trebali malo izostajati s repertoara. Kad može Vasa... Ili Prva ljubav, koja bi u Opatiji trebala biti neizbježna (i bila je!)... Nije bilo ni Lipe, Bagrenja, Nevernika, Provincijalke... Tu negdje je najavljena i nova, slavonska verzija Olelole, koja će svoju premijeru imati u Našicama naravno, 25.8. Plovidba se nastavlja sa Lađarskom serenatom, Remorkerom, da bi na Portetu na bini ostali samo Đole i Duja, što je bio već uobičajeni početak kraja. Ekipa se vraća sa Galicijom, na kojoj opet oduševljava Andrej Maglowski (prašeći po harmonici ’ko Keith Ritchards po Fenderu cijeli koncert!), pa Namćor, Boža zvani Pub, uvijek rado slušana Buba Erdeljan, melankolično Miholjsko leto i, tri sata od dolaska na binu, apokaliptični Odlazi cirkus, kao škljocaj prstima koji budi iz hipnoze… Pjesma koja je sinonim za kraj još jednog druženja sa Najdražim Debelim. Mrzim je! Čak ni maestralni, skoro frenetični trubački solo na kraju nije spasio stvar…
I tako, iz stiha u stih, iz sata u sat, stade sve u jedan san. 35 pjesama, sa malo priče, sa nekoliko rotacija tamburaša i Đoleta u raznim varijantama... Sve nekako usmjereno na mlin tog tamburaškog izričaja. Ko’ ga nije gledao prije, recimo neki zalutali strani turist, reko’ bi neki kafanski etno lik koji se napokon probio na veliku binu. Potpuna suprotnost nastupima sa Kalendarom, koji je kao neka protuteža ovom novom načinu na koji Đole donosi svoje pjesme. Netko je očito odlučio pokazati i dokazati kako sve to može izgledati ako se sve napuše van proporcija u kojima je funkcioniralo dugi niz godina. Nekome nepotrebno, nekome napokon povod da dođe na koncert Generalnog Zastupnika Za Romantiku i udovolji svojoj potrebi za tim jer na cajkama toga nešto i nema... Čuo sam komentar da je ovo najbolji koncert od kada je Panonske mornarice... A Komentator ih je vidio vjerojatno sve. Ovaj puta je ipak dojam da je bilo manje showa, a više naglaska na aranžmane, tako da bi ukupan rezime bio da je napravljen (dobar) kompromis između koncerata uz promocije filma i onih dobrih starih, običnih... Kada su tu bili i Duda Bezuha (zamjenio ga je požrtvovni Nikša Bratoš) , i Đorđe Petrović, i Tonči Grabušić kao gost... Doduše Đorđe Petrović je ostao uz ekipu kao nezamjenjivi majstor zvuka, što je definitivno bilo obilježje koncerta. I da, puno manje svjetla na bini nego preklani, a od dekoracije tek velika replika papirnatog brodića. Treba spomenuti i fanove iz Brčkog, Varaždina, Splita... Možda i Slovačke, pošto je sa jednim zecom na binu stigla i slovačka zastava. Ipak, kao da je takvih sve manje, a sve veći udio zauzima neka druga publika, privučena jumbo plakatima i silnim marketingom, kojima karte od 190 do 230 kuna ne predstavljaju problem. Bravo Đole, postao si skuplji nego Čola! Nadam se da je Neko zadovoljan sada, dokazao je da se može i na te vrhove.
Panta rei… Pa će i to pro(te)ći… Nadam se skorom pohodu na Kalendar, tu suštinu Đoletovog postojanja na sceni… Još da bar okrene omjer priče i pjesme… Stari žohar, neuništiv bilo kojom koncepcijom, bilo kojim kontekstom. Sve u svemu, blago novim fanovima koji ne znaju za Doba Prije Panonske Mornarice. Njima može biti samo bolje.

na koncertu nas je bilo dvoje (ne ukupno, nego od mog privatnog društva) - ja koja sam na prvi koncert išla 1999. i on, kojemu je ovo bio prvi u životu. Nijedno od nas nije baš bilo zadovoljno. Previše "poskočica" i sve mi zvuče nekako isto...I koncerti se, ili se barem meni tako čini, rade zbog publike, fanova...Za osobni gušt može doma svirati pjesme u novom aranžmanu i nedopustivo je da nije bilo Provincijalke i ostalih pjesama spomenutih u izvještaju...čak je i Vasa falio, 'bemu sve, a previše je to love za tamburice, osjećala sam se kao na slavonskoj svadbi. Sve u svemu, od mnogih sam čula da im je ovo zadnji koncert na koji su išli, a osobno ne bi išla ni na ovaj da nisam dobila karte. Nema onog feelinga kakav se osjećao nekad i bojim se da je nepovratno izgubljen...

Ima još jedan detalj - kad ste zadnji put čuli da na dan koncerta u augustu na Ljetnoj pozornici u Opatiji ima još karata za kupiti za koncert Đ. Balaševića? Ili da ih ima za kupiti na dan koncerta u bilo kojem mjestu ex-Yu u kojem nije bio desetljećima?