Svi vec znate da ja jednostavno moram imati jedan ovakav topic....gdje mogu pisati neke pjesmice koje volem kada mi dodje...so, eto ga...

A svecano otvaranje topica ima jedna koju netko meni jaaako drag, jaaako voli...

Pa eto ti je onda, ludo jedna



Rekli su mi da je dosla iz provincije
strpavsi u kofer snove i ambicije
drug je studirao sa njom pa smo se najzad sreli ona i ja
shvatih, boze, ovo je sazvezdje za nju - provincija

Srce stade k'o dete da se otima
trazili smo se po prethodnim zivotima
ostavih iza sebe svet, zablude, promasaje koji tiste
prosto, lako, k'o neko beznacajno pristaniste

O da mi je da se jos samo jednom zaljubim
opet bih uzeo kostim vecnog decaka
i opet bih smislio kako da prodangubim
dok ona ne sleti niz hodnik studenjaka

Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih
usamljeni galeb iznad mora osrednjih
reci bi sve pokvarile, samo se cutke pokraj mene stisla
sami, svoji, izbeglice iz besmisla

O da mi je da se jos samo jednom zaljubim
opet bih gledao niz kej kao niz prugu
i opet bih znao da se u oblak zadubim
i cekao bi samo nju, nijednu drugu

Napisi mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li cu umeti. Reci
jesu moje igracke, cakle mi se u glavi kao oni sareni
staklici kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u ocima
kad zazmurim ali postoje u nama neke neprevodive dubine.
Postoje u nama neke stvari neprevodive u reci, ne znam...
Napisi mi pesmu, molila je. I nisam znao da li cu umeti.
Voleo sam je tako lako a tako sam tesko to znao da pokazem a
onda odjednom raspored mladeza na njenim ledjima kao tajna
mapa pokazao mi je u koje zvezde treba da se zagledam i
tako, eto ti pesma, ludo jedna...

Da... nisam ni sumnjala
Ovo je trebao biti moj slijedeći topic )

Pa eto onda mali doprinos i od mene

Hej, otkači šlepove!
Nanišani jutro i pusti tu stvar neka klizi.
Postoje kod Amera reči za to:
"Take it easy", lutko lepa,
zrela se breskva nebom cepa.

U kosu me zadeni,
k'o malenu sedefnu šnalu me skri iza temena.
Svi satovi svemira žure,
mi imamo vremena, puna kapa.
Noć i nas dvoje, stara klapa.

Nije ovo uspavanka,
pesma gnjavanka,
buenas noches ciquita,
to smo smislili vrag i ja,
to je magija,
tajni prolaz kroz noć.

Baš polaze galije
do vina i maslina,
'ajmo malo na jug Italije,
zatvori oči...

U tajnoj sam misiji!
Moj dom je tek maleni svitac na nebeskoj pučini
a ja sam na ovoj planeti
da sretnom te učinim, spavaj samo.
Ne znaju oni šta mi znamo.

Nije ovo sweet baby dream,
glupi evergreen,
nema ljutnje Sinatra.
Ova pesma te voli sva,
to je molitva
za još jedan lep san.

O, ne boj se granica i naslovnih stranica,
nema tih glupih stanica
na putu do jutra.

Nije ovo uspavanka,
pesma gnjavanka,
buenas noches chiquita,
to smo smislili vrag i ja,
to je magija,
tajni prolaz kroz noć.

Baš polaze galije do vina i maslina,
'ajmo malo na jug Italije,
zatvori oči...




...i sanjajte...

ha-ha, pretekla sam te, znaci!

Ma znas da ja mislim na tvoj fasciklic, vec duugoo!



i nesto sto mi se cesto mota po glavi u zadnje vrijeme...


"What good would wings be, if you don`t feel the wind on your face? "

Sada me ovo tvoje sjetilo na jednu rođendansku čestitku koju sam dobila od nekoga koga uopće ne poznam...

Leti visoko i neuhvatljivo za obične smrtnike...

On the little prince's planet the flowers had always been very simple. They had only one ring of petals; they took up no room at all; they were a trouble to nobody. One morning they would appear in the grass, and by night they would have faded peacefully away. But one day, from a seed blown from no one knew where, a new flower had come up; and the little prince had watched very closely over this small sprout which was not like any other small sprouts on his planet. It might, you see, have been a new kind of baobab.
The shrub soon stopped growing, and began to get ready to produce a flower. The little prince, who was present at the first
appearance of a huge bud, felt at once that some sort of miraculous apparition must emerge from it. But the flower was not
satisfied to complete the preparations for her beauty in the shelter of her green chamber. She chose her colours with the
greatest care. She adjusted her petals one by one. She did not wish to go out into the world all rumpled, like the field poppies.
It was only in the full radiance of her beauty that she wished to appear. Oh, yes! She was a coquettish creature! And her
mysterious adornment lasted for days and days.

Then one morning, exactly at sunrise, she suddenly showed herself.

And, after working with all this painstaking precision, she yawned and said:

"Ah! I am scarcely awake. I beg that you will excuse me. My petals are still all disarranged..."

But the little prince could not restrain his admiration:

"Oh! How beautiful you are!"

"Am I not?" the flower responded, sweetly. "And I was born at the same moment as the sun..."

The little prince could guess easily enough that she was not any too modest-- but how moving-- and exciting-- she was!

"I think it is time for breakfast," she added an instant later. "If you would have the kindness to think of my needs--"

And the little prince, completely abashed, went to look for a sprinkling-can of fresh water. So, he tended the flower.

So, too, she began very quickly to torment him with her vanity-- which was, if the truth be known, a little difficult to deal with.
One day, for instance, when she was speaking of her four thorns, she said to the little prince:

"Let the tigers come with their claws!"

"There are no tigers on my planet," the little prince objected. "And, anyway, tigers do not eat weeds."

"I am not a weed," the flower replied, sweetly.

"Please excuse me..."

"I am not at all afraid of tigers," she went on, "but I have a horror of drafts. I suppose you wouldn't have a screen for me?"

"A horror of drafts-- that is bad luck, for a plant," remarked the little prince, and added to himself, "This flower is a very
complex creature..."

"At night I want you to put me under a glass globe. It is very cold where you live. In the place I came from--"

But she interrupted herself at that point. She had come in the form of a seed. She could not have known anything of any other
worlds. Embarassed over having let herself be caught on the verge of such a naďve untruth, she coughed two or three times, in
order to put the little prince in the wrong.

"The screen?"

"I was just going to look for it when you spoke to me..."

Then she forced her cough a little more so that he shoud suffer from remorse just the same.

So the little prince, in spite of all the good will that was inseparable from his love, had soon come to doubt her. He had taken
seriously words which were without importance, and it made him very unhappy.

"I ought not to have listened to her," he confided to me one day. "One never ought to listen to the flowers. One should simply
look at them and breathe their fragrance. Mine perfumed all my planet. But I did not know how to take pleasure in all her
grace. This tale of claws, which disturbed me so much, should only have filled my heart with tenderness and pity."

And he continued his confidences:

"The fact is that I did not know how to understand anything! I ought to have judged by deeds and not by words. She cast her
fragrance and her radiance over me. I ought never to have run away from her... I ought to have guessed all the affection that lay
behind her poor little strategems. Flowers are so inconsistent! But I was too young to know how to love her..."


Antoine de Saint-Exupery

[/i]

Da se i ja priključim:

Ne lomite mi bagrenje

Verujem, cenjeni sude, da dobro poznaješ ljude,
vi barem imate posla jer ćud je ćud a sud je sud.
Verujem, cenjena glavo, da si i učio pravo,
da svakom sudiš pošteno jer čast je čast a vlast je vlast.

I sve po zakonu, za to sam prvi,
ne bi bilo ove krvi da je bilo sve po zakonu!

Vlast je vlast,
i ja to poštujem, tu su paragrafi pa zagrabi
nek isto je i đavolu i đakonu,
pa nek se zna!

Nek' su mi gazili njivom, mojom se sladili šljivom,
uvek je lopova bilo jer ćuk je ćuk i vuk je vuk.
Nikada zlotvora dosta, suša mi uništi bostan
i led se prospe pred žetvu, al' led je led a red je red!

I prekardašilo, im'o sam bagremovu šumu
tamo dole prema drumu pa sam čekao.

Red je red!
Polako komšije! Ne može samo da se uđe,
da se ruši tuđe, lepo sam im rekao.

Ne lomite mi bagrenje,
bez njih će me vetrovi oduvati.
Pustite ih, moraju mi čuvati
jednu tajnu zlatnu kao dukati:
ne lomite mi bagrenje, pod njima sam je ljubio,
bosonogu i odbeglu od sna.

Ljudi smo, cenjeni sude, pa neka bude šta bude,
žao mi marama crnih, al' plač je plač a mač je mač.
Ne pitaj šta bi sad bilo kad bi se ponovo zbilo,
ne pitaj da li se kajem, jer jed je jed a red je red!

I sve po zakonu, tu su paragrafi pa zagrabi
pošteno i za veru i za neveru.

Red je red!
Sve ja to poštujem jer više bilo bi ubica
nego ptica koje odleću ka severu.

Ne lomite mi bagrenje,
bez njih će me vetrovi oduvati.
Pustite ih, moraju mi čuvati
jednu tajnu zlatnu kao dukati:

ne lomite mi bagrenje, pod njima sam je ljubio.

O, zar moram da vam ponovim?

Okanite se njih jer sve ću da vas polomim!

I gledam more gdje se k meni penje
I slušam more dobrojutro veli
i ono sluša mene ja mu šapćem
o dobrojutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more gledam more zlato
i gledam more gdje se meni penje
i dobrojutro kažem more zlato
i dobrojutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se smijemo se moru.

Josip Pupačić

OVO NISAM JA
Ne ovo nisam ja
Ne ovo nisi ti
Odavno smo mi
Nestali, nestali

Ne ovo nisam ja
Ne ovo nisi ti
Svojim putem svako
Odlazi, odlazi

Godine provedene
Postaju uspomene
Ti i ja jednom nekada

Bacamo sve za sobom
I svako svojim brodom
Do neke nove luke
U nepoznate ruke

Ne ovo nisam ja
I sve se rasipa
Više nije kao
Nekada, nekada

BOLJE LETIM SAM...

u zadnje vrijeme cesto otvaram prozor
Sa njega posmatram
U zadnje vrijeme cesto mislim na tebe
Mislim na nas
U zadnje vrijeme tako tesko je s tobom
Jer ti neces da poletis samnom u zrak
U zadnje vrijeme skupljam snagu

Moram nesto da ti kazem,
Spremi se da cujes, spremi se da znas

Hajde, hajde, hajde zbogom
Bolje letim sam neg' sto letim s tobom
Bolje letim sam i brze letim sam
Najbolji sam sam, ti ne trebas mi, znam
Ponovo cu sam ko i svaki drugi dan
Da poletim sa tvoga prozora

U zadnje vrijeme..

Zima

Slušam
žubor zamrznutog potoka
poj ptica pjevica
tišinu.

Moja malenkost

U polumraku poznate sobe
ja sam pricao uporno, dugo,
da sve je gotovo, da nema vise
i da mi nismo jedno za drugo.

Prvi put iskreno, bez trunke lazi,
ja poluglasno, sto mogu tise
istinu rekoh da je ne volim,
da kraj nje nisam srecan vise.

Rekla je - Sve je u redu,
rekla je - Zagrli me jace,
rekla je - Nije mi nista
i tek je onda pocela da place.

Rekla je - Nemoj da brines,
rekla je da nije vazno,
rekla je - Brzo ce proci
samo me zagrli snazno.

A ja sam cuteci grizao usne
dok bivsi snovi po sobi lete
i nisam znao sta da joj kazem,
sav bespomocan, ko malo dete.

"Jel Olivera netko pitao na kog je on to galeba mislio kad je pjevao Moj galebe??"

Sva moja vrata otvorena stoje
Jer u meni nema nista sto se ukrasti moze
Ne znam hodas li uz mene
Mozda je vrijeme da padnem
Zar nama previse nije bilo dovoljno

Ja samo trazim od tebe
Vjetar za svoja jedra
I pitam te da li sam jedini sto zna
I pitam te da li sam jedini sto zna

Svaki novi dan za mene je isti, znam
Kao tvoja dozvola da budem sam
Pustila si me da udem, da udem i saznam
Reci mi zasto, reci mi zasto
Kad ne mogu da mijenjam

Ja samo trazim od tebe
Vjetar za svoja jedra
I pitam te da li sam jedini sto zna
I pitam te da li sam jedini sto zna

Kao da mi je sama tuga
Dala ruku, ruku i rekla
Mi smo jedno
Ne ne ne, ne ne ne
Ne ne ne, ne ne ne
I pitam te da li sam jedini sto zna
I pitam te da li sam jedini sto zna

U gradu smijesnoga lica sami padamo
Svatko na drugom kraju svijeta
Zapetljanih tijela umor skrivamo

Koliko potrosenih prica, pune ulice papira
Pokidanih istina
Snovima trosili smo ceste
I ma da se ne smije u sebi dugo sutjeli

Miris prve jeseni...
Kroz otrovane noci kad je sjecanje na strazi,
Ja ne prolazim...
Tada vagoni puni srebra ni rijeke zlatnog praha
Nece jutro potkupiti,
A vjetar nosi na lakim usnama
Miris prve jeseni...

Ooooo, govorim u snu...

Koliko potrosenih prica, pune ulice papira
Pokidanih istina
Snovima trosili smo ceste
I mada se ne smije u sebi dugo sutjeli,
A vjetar nosi na lakim usnama
Miris prve jeseni...

Ooooo, govorim u snu...